Slika subotnje večeri, negdje u Zenici, Žepču, Mostaru, Prijedoru, Visokom, Tuzli, sasvim svejedno.
Vlasnik kafića/kluba konačno je sve završio što je trebalo za organizaciju muzičke večeri ”uživo”. Lokal se polako puni, konobari čekaju k’o zapete puške, momci koji tu večer nastupaju onako neofirno vire i gledaju ima li raje…
I napuni se kafana! Prošlo je devet, muzički sastav već daje sve od sebe i, sad, očekivano je da ćemo plesati k’o ludi, izbaciti iz sebe svu negativnu energiju, udahnuti svaki pozitivni atom, preznojiti se do gole kože… U pauzi tek srknuti sokić, pivu, nešto žešće, šta već ko voli. No, gle čuda, slika je sljedeća: nacifrane dame stoje poput Mona Lise za stolovima, obično u čoporu, u jednoj ruci slim cigareta, najpametniji im telefon na svijetu je na stolu, tipka se s vještačkim noktićima i trepće dugim trepavicama. PAUZA – SELFIE! Ne moram naglasiti da je odjevna kombinacija besprijekorna, i da, podrazumijeva se, ne smiju napraviti bilo kakav nagli pokret (osim lagano, holivudski zabaciti kosu u stilu ‘wow, pogledajte’!). I ne pijuckaju se sokići, ne, ne! Vino, votka, molim lijepo. PAUZA – SELFIE! Baš se zabavljamo!
S druge strane, opet čoporativno, stoje muškarčine. Sokolovi, rodila ih majka! Frizura vrhunska, obrve počupane, parfem od kojeg oči zabole, kožnjak, super ‘pele, sve na svom mjestu. Na stolu je Iphone, ključevi od ‘kolica’. Osmijeh se baci koji put po lokalu i skenira se lovina. PAUZA – SELFIE! Ludilo od provoda!
Oni momci s početka priče, ako se sjećate, oni što su došli da srcem i dušom odrade svoj posao kako treba, da nam pjevaju i sviraju, da nam prenesu emocije, da nam pomognu da zaboravimo na surovu svakodnevnicu, nađu se u čudu. Tek ponekom se iz čopora pred njima pomjere usne dok nečujno pjevuši s njima… PAUZA – SELFIE! Pitaju se šta je problem, jesu li loši, dosadni, promašili u izboru pjesama…
Čekaj, razmišljam, izašli smo upravo da se provedemo, trošimo uglavnom teško zarađeni novac i, umjesto da otkačimo i, što bi rekla Tajči, ludujemo ove noći, da pjevamo i plešeno do iznemoglosti, mi eto… Ah, PAUZA – SELFIE!
Sjećam se, nekad se stajalo ispred diska, sat-dva prije otvaranja, bilo je i tada posmatrača iz pozadine, ali većina nas je lovila najbolja mjesta za ples, gotovo stajali nismo do samog kraja, odlazili bismo u noć mokri k’o čepovi.
I zadovoljni.
I ispunjeni.
Ili ispražnjeni od problema, kako hoćete.
Zašto je danas drugačije u većini gradova, u većini klubova (čast iznimkama), zašto stalno slušamo da u našem gradu nema dovoljno zabave, ovog ili onog, kad ni u ‘običnim’ vikend izlascima na živu svirku sami sebi ne priređujemo zabavu? Zašto smo zaboravili na tako jednostavnu stvar – da zaplešemo kad nam muzika svira?
Odgovorite sami sebi. Ja sam izbacila ono što me tišti i… KRAJ – SELFIE!
Berina Karić
