Black Mama projekt-band je iza kojeg stoji Emir Balić, a ‘Rakija’ njegov drugi singl kojim predstavlja album ‘Egzil’.
Emir je svoju muzičku avanturu započeo u Sarajevu osamdesetih godina, kao član punk grupe Masha i Kosti, te autor pjesama na njihovom jedinom albumu ”Izgubljeni Vegas”, a krajem devedesetih bio je pjevač i gitarista indie rock grupe Pappoemuo na čijem albumu ”Selam׀jesus׀dj׀nebo” (2003.) kao autor potpisuje tekstove pjesama.
Životni put ga, poslije ove druge epizode, vodi u Rim, u neke druge svjetove, ali je i tamo stvorio veliku arhivu svojih muzičkih djela, koja već neko vrijeme uobličava u prvi samostalni album ”Egzil”, što ga je u februaru ove godine najavio prvim video singlom ”Dona Maradona”.
Album se konačno pojavljuje pod etiketom Dallas Recordsa, uz novi singl ”Rakija”, čiju temu Emir Balić opisuje kao životnu priču brojnih gastarbajtera:
”To je niz slika, nijemi film. Kad god čujem ‘Rakiju’, vidim lika, gastarbajtera. On je rastrzan između svjetova. S jedne strane je taj neki hladni svijet u kojem živi i radi i na koji se nikad nije sasvim navikao, a s druge iskrivljena slika zavičaja. Pa tu neku kontroverzu pokušava liječiti alkoholom. Što je, naravno, uvijek pogrešan izbor. I to je u stvari profil koji se u imigraciji najčešće sreće. Ljudi bez domovine. Ili još gore, ljudi sa dvije ili više domovina od kojih nijedna nije prava, u onom nekom klasičnom smislu. Mislim, ili želim da mislim da pjesma nije autobiografska. Ali znam puno ljudi koji totalno odgovaraju ovom profilu.”
Kao zanimljivosti spomenime i neke inspiracije u stvaranju pjesama na albumu – gitarski rif ”Sweet Child o’Mine” u ”Motam, karatam”, refren ”Gimme Hope Jo’Anna” Eddyja Granta kao osnovna ideja za refren pjesme ”Ruanda”, u kojoj je korišten i audio klip iz filma “Maratonci trče počasni krug” Slobodana Šijana, kao i isječak iz govora Josipa Broza Tita na splitskoj rivi 1962.
Na albumu su svirali i pjevali: Emir Balić (vokali, gitare, bas gitara, klavijature), Berin Tuzlić (bubanj), Adnan Teskeredžić (bubanj u ‘Rakija’, ‘Ruanda’) i Faruk Bavčić (klavijatura u ‘Gospođa Džeger’).
O ”Egzilu” Emir je još dodao:
Stilski, album je presjek svih žanrova koje i sam konzumiram. Od onog nekog jazz-funk-hiphopa u ‘Opra, sapra’ i hard rocka u ‘Motam, karatam’ prošli smo i kroz disco i reggae i metal i indi-pop i šta ti ja znam šta već sve ne. I to je isto svojevrsni egzil, taj nedostatak žanra. Ili bolje rečeno, taj neki mega-žanr, ta pomješanost žanrova koji bi se lako mogli smatrati nepomirljivima. Super mi je da su ljudi sa kojima sam radio zanatski i stilski izgrađeni i da sve na kraju ipak zvuči kao jedna cijelina. Meni su lično to uvijek super albumi, i generalno bendovi koji stilski stalno prelaze granice su mi najinteresantniji bendovi na dugi rok. Muzika je samo jedna.“
Fotografije: Dado Karanović
