Život je nekad siv, nekad žut. To, što ga većina medija, dominantnim salvama najprizemnijeg senzacionalizma čini sivim, motiv je više da promoviramo svaku lijepu priču i ovaj put smo izabrali jednu neobičnu iz Zenice.
Ne znam odakle da počnem. Krenimo ovako: neki dan sam objavio sjajnu vijest o “3D krpljenju glave” Ibrahima Lužića. Tu priču sam posvetio Denisu Spahiću, njegovom “IdeaLab” – 3D laboratoriju na Mašinskom fakultetu u Zenici i njegovim pionirskim poduhvatima sa 3D printanjem u oblasti medicine.
Ta priča je izazvala veliko interesovanje, tako da sam dobio status ekskluzivnog izvjestioca “čuda” što se dešavaju u IdeaLabu! Ali i obavezu da to i dalje činim na svima lako razumljiv način. Nadam se da ću i sad uspjeti u tome.
Za kratki podsjetnik: spomenutom Ibrahimu Lužiću je, u padu sa skele, uništen veliki dio kosti lobanje i na osnovu visokopreciznih MR snimaka, najjednostavnije rečeno, zenički inžinjer Denis Spahić je izradio kompjuterski 3D model savršene ”zakrpe” za lobanju, koju je onda materijalizirao na 3D printeru (usput da kažem, on i njegova ekipa proizvode prvi domaći 3D printer!), a čudo je dovršio odvažni hirurg dr. Hakija Bečulić, koji se usudio u Kantonalnoj bolnici Zenica uraditi nešto što ga nisu učili – ugradio je printanu kost u lobanju pacijenta.
Nova počinje nevjerovatnom koincidencijom: Ibrahim Lužić je daidža (ujak) prelijepe šestogodišnje djevojčice Adne Aličehajić, koja je rođena bez desne podlaktice! Ali, pazite sad ovo: ona je takođe dobila 3D isprintanu protezu!
Naravno, opet u izradi Denis & Co.
A sad malo više detalja. Čim je sreo ovu djevojčicu, Denis je počeo razmišljati kako da i njoj, kao njenom daidži Ibri, “isprinta” to šta nedostaje! A onda je pronašao Team Unlimbited projekat, stvoren za djecu sa ovakvim potrebama.
Ideja je zaista sjajna: umjesto proteze koja nastoji što više ličiti na pravu ruku, kreatori su odlučili da dječiju protezu – pretvore u igračku!
Te proteze su neobične i šarene, kao da su načinjene od lego kockica, pa djeca koja ih nose svoj hendikep pretvaraju u dječiju radost! I recite vi meni sad ima li išta ljepše i plemenitije?!
Zašto se sve ovo radi 3D printanjem? Odgovor je veoma jednostavan – radi prilagođavanja dimenzija svakom konkretnom slučaju (a djeca rastu), model proteze je kompjutorski kreiran tako da se prije printanja izmjere i unesu stvarne dimenzije dječije ručice kao parametri u priloženi softver. Tek potom kompjuter iscrtava i šalje na printanje 3D model. Naravno print-materijal može biti u bilo kojoj boji i to je ono što ovu cijelu stvar čini tako veselom. Sjajna inžinjerks zamisao!
Uz najvažniji dodatak – da se relizuje i kod nas.
Ja ću za sada završiti sa pričom, mislim da je dovoljno. Slijedi izbor slika – ilustracija koncepta, fotografije prelijepe djevojčice Adne, uključujući njene radne aktivnosti, potom proces izrade njene ljubičaste, već isprintane i pripremljene proteze, sa konstruktorima Denisom Spahićem i Arminom Bošnjakom.
Mile Srdanović
