Bila jednom jedna grupa Jugosloveni. Spjevala nam sredinom osamdesetih karikiranu istoimenu socrealističku himnu, objavljenu na svom prvom albumu indikativno nazvanom ”Došlo mi je da se napijem”.
Ako su tada i nekome bili šarmantni stihovi ”Ko to voli da popije, ko ne može bez rakije… Jugosloveni… Ko je četr’estosme rek‘o ne, politiku svoju tera, bez Rusa i Amera… Jugosloveni”, kvazi power-rock pjesma zabilježila je tek ograničeni uspjeh, kao minorni hit u dijelovima zemlje.
Ispjevavali su rock Jugosloveni na svoja četiri albuma još pričica poput ”Sad me stvarno za sve boli dupe” (u novomilenijsko demokratsko vrijeme preimenovana u ”… boli me uvo”), ”Jugović” i ”Pijem iz zajebancije”, ali im zajebancija nije donijela veću popularnost.
Osnivač, pjevač i autor svih pjesama beogradskog benda, Zoran Paunović Pauna, po vlastitom priznanju fan je Zabranjenog pušenja i dugo je čuvao melodiju i tekst koje je vidio samo kao pjesmu u njihovoj izvedbi. A tekst dosljedan Pauninom umjetničkom nervu: Ovdje se mržnja k’o korov prima… Puno lijepog ima… Pijani, besni, ludi bez droge…
S pomiješanom ijekavicom, ekavicom i čakavicom, ”Jugosloveni” postadoše ”Balkanci” nepromijenjenog stereotipa – još smo pijanci. Dopunjeni u međuvremenu mržnjom i bijesom.
OK, umjetnik ima pravo na vlastite slike. Fascinirajuće je, međutim, koliko je u svojoj melodiji Pauna uspio kopirati stil, ritam i liniju Zabranjenog pušenja. A zbunjujuće koliko je Zabranjeno pušenje uspjelo kopirati samo sebe.
Rijetko se pitam zašto je bilo ko snimio bilo koju pjesmu. Za ovu (baj d vej, s potpisom Grand produkcije!) pitanje se nameće samo po sebi.
Još jedan baj d vej: foto ilustracija ”šoka i nevjerice” koja je službeno distribuirana uz vijest o pjesmi vjerovatno se omaknula.
