Za razliku od pred-internetskog kamenog doba, danas su i početničkim bendovima na raspolaganju trenutne informacije i milion raspoloživih tehničkih čudesa s kojima mogu ostvariti ono o čemu, recimo, Azra nije mogla ni sanjati. Ako žele.
Među nebrojenim trenutnim informacijama su nove pjesme koje se svakodnevno pojavljuju na svim internetskim audio servisima i uvid kako trebaju biti snimljene i producirane.
Kao nasumični uzorak, izabrali smo kratke inserte iz pjesama dva benda, Red Hot Chili Peppers (”Can’t Stop”) i Black Strobe (”I’m a Man”). Oba bučna, zvuk instrumenata udara u glavu – a vokal iznad njih, čist, jasan i razumljiv.
Grupna recenzija brojnih albuma u regionu, međutim, može se izraziti pitanjem: Zašto je vokal perceptivno negdje iza, a ne ispred ostatka zvučne slike i zašto ni svoj maternji jezik ponekada ne možemo razumjeti?
Naravno, neki bendovi i u svijetu to namjerno čine (osobito u žanrovima progresivnog metala, poput američkog benda Tool), ali to je druga stilska priča.
O temi tonske produkcije razgovarali smo s domaćim majstorima tona, Ninoslavom Tikijem Dobrijevićem, vlasnikom uglednog banjalučkog studija ”Boyler”, i Željkom Panchom Škarićem koji radi u Muzičkoj produkciji BHRT-a.
”Što se tiče produkcije iliti kvaliteta zvučne slike jugoslovenskih izvođača, ja mogu samo konstatirati: i autorski i kreativno smo zarobljenici osamdesetih (o kojima nemam najbolje mišljenje sa tehničke strane, ali su se morale desiti). A što se tiče BiH, ona je totalno obezglavljena. Svako ko je išta postigao do devedesetih je novo utočište našao ili u Zagrebu ili Beogradu… BiH je siroče… Nemamo izdavačku kuću, producenti koji, ako kažu da je nešto bijelo, onda to mora biti bijelo (kao što je Nikša Bratoš u Hrvatskoj) premalo ili nikako se ne uvažavaju… Sve što se dešava je na razini kvalitete koliko će ti i gatanje u kafu donijeti ikakvu budućnost… Žao mi je omladine jer nemaju lidera, nemaju tačku htijenja… Sviraju, ubode se koji kvalitet, ali ne znaju ni kome ni zašto…”, tvrdi Željko Škarić.
Ninoslav Dobrijević dodaje da ”kad pjesma ima recimo angažirane stihove s porukom, a onda se u vokalnoj izvedbi apsolutno ništa ne razumije, onda to nije stvar stila nego nerazumijevanja produkcije”.
Zašto bilo koji bend učini drugačije, kad to nije stvar tehničke (ne)mogućnosti čak i u kućnoj produkciji? Nepoznavanje temeljnih pravila ili ”samo” prikrivanje vlastite nesigurnosti?
Kako god, opet kao slučajni uzorak, imamo dva domaća primjera.
