Dva benda, koji stvaraju muziku potpuno drugačijih stilova, povezuju neobična i slikovita provokativna imena, ali i nešto puno važnije – kreativni potencijal nove rock generacije kojemu samo treba otvoriti prostor da se potpuno razmaše.
Činčila iz životinjskog svijeta umije biti nježna i mirna, ali isto tako i pravi mali dominantni harambaša.
Upravo tako možemo doživjeti pokretača, lidera i frontmena sarajevske psihodelične funk-rock grupe Činčila, Vanju Solakovića. Kad nije na sceni, doima se kao tiha i nenametljiva osoba, no čim stane za mikrofon, otkriva svoju drugu, raskošnu stranu, dinamičnu i srčanu, predanu i strastvenu. Koncert, kako ga on vodi, jedan ‘obični’ rock show pretvara u teatar u kojem se u samo nekoliko trenutaka od patnje uzdiže do ushićenja.
Vanja na sceni nije samo pjevač, on je glumac koji duboko proživljava priče iz svake pjesme koju je napisao, te svaku od emocija prenosi na publiku ispred sebe. Za takve kažemo da su karizmatični.
Činčila je četiri godine poslije osnutka, 2016. objavila album prvijenac ”Šta znam”, a prije desetak dana i drugi ”Bez oblika”. To je ukupno 26 pjesama, u rasponu od plesnog funky ritma, rock psihodelije i punkerske žestine do rijetkih akustičnih balada, dovoljno za cjelovečernji 90-minutni koncert.
Toliko je Činčila i svirala na svom tek drugom koncertnom predstavljanju albuma ”Bez oblika”, 16. 11. u Zenici. Odlično uvježbana i agresivna instrumentalna ekipa – Arman Hadžigrahić (gitara), Mirza Bradarić (gitara i prateći vokal), Ismar Žalica (bas) i Vanja Gutić (bubnjevi) – sa Solakovićem ispred njih, u tih 90 minuta iscrpila je svu energiju iz sebe, ali i iz publike, da se dogodio fenomen: svi su poželjeli još, ali nisu imali snage. Uz obično ”hvala puno i laku noć”, koncert je iz enormne buke završio u tišini i zatečena publika tek je kasnije s oduševljenjem razmjenjivala dojmove koji se svode na to da tako nešto dugo nisu doživjeli.
Činčila ima dosta poznatih pjesama (”Vamae”, ”Svirao funk”, ”Kitopsina”, ”Rajvosa”, ”Kurcu za uši” i ranije objavljeni najavni singlovi drugog albuma, ”Egomanijak” i ”Marš na Mars”), samo se ni jedna na koncertu posebno ne izdvaja ili, drugačije, ostale nisu u drugom planu, jer se sve doživljavaju kao kompaktna cjelina.
Dan poslije u Zenici se desio još jedan dojmljiv trenutak, mini koncert u intimnom ambijentu, a izvela ga je lokalna grupa BruhUuhu.
Pozabavimo se i njihovim slikovitim imenom. Bruh ili kila u medicini se odnosi na ispadanje nekog tkiva iz svog normalnog položaja i uglavnom se javlja na abdomenu. Ali u uhu!?? Da, stalno se govori o krivom slušanju (svega i svačega, a muzike svakako) i tek je jedan od najnovijih zeničkih sastavao dao kratku i efektnu dijagnozu – uništena estetika slušanja kao bruh u uhu.
Sastav je formiran prošle godine, najprije kao četvorka – Duško Kostić (bubnjevi), Ernad Bihorac (gitara, vokal), Semir Solo (udaraljke, vokal), Nermin Bihorac (DJ) – i danas su kvintet sa basistom Borisom Markovićem u postavi.
Do sada su uradili pet autorskih pjesama, ranije objavljene ”DjMonkey”, ”Dance” i ”Trust”, te ”Music” i ”Freedom”. Lako je naslutiti da guraju do prvog albuma.
BruhUuhu još nije imao ni jedan oficijelni nastup pred publikom. Nije to ni ovaj, koji se dogodio u nedjeljnim ranovečernjim satima, 17. 11., u prostoru između dva studija omladinskog RadiyoActive, u kojem se okupilo probrano društvo od tridesetak prijatelja, a kojima je bend odsvirao svih pet svojih brojeva, sa doodatnim gostujući pjevačem Darianom Pokazom u dvije pjesme. Povod: snimali su ih i tonski i video kamerom. Razlog: provjera gdje su na prvoj prolaznoj koti i kakva je reakcija živih ljudi na njihovu muziku.
Tako se to radi, ako želiš ozbiljno kreirati svoju priču. I na vrijeme je nadograđivati, jer ništa nije savršeno da se ne može još tesati i ništa nije konačno dok publika ne kaže svoje.
BruhUuhu su razbijači. Njihov siloviti electro rock industrial utemeljen je na grooveu (”DjMonkey” je odličan primjerak) koji raspaljuje. Dogodilo se tako na ovom intimnom mini koncertu, a zanimljivo će biti kada održe i pravi, u nekom muzičkom klubu ili na festivalu.
Ovo posljednje – očekivanje da se zenički bend može pojaviti na festivalu – šlagvort je za epilog ove priče u dva poglavlja.
I Činčila i BruhUuhu su esencijalne pojave (i nisu, dakle, jedini) u novom autorskom rocku u najširem značenju koji tinja na bh. sceni i samo mu treba otvoriti prostor da se potpuno razmaše. Da ga nemaju nacionalni elektronski mediji, tužna je i poznata činjenica. Da bi ga mogli imati poznatiji festivali u zemlji druga je činjenica. Samo što ni oni nisu dovoljno hrabri za eksperimente ili ulogu njegovatelja nove scene.
To je već druga priča sa nizom faktora, a ovu završimo – kad god budete imali priliku da doživite uživo Činčilu (već sada) i BruhUhu (vrlo skoro), nikako to ne propustite. Šteta će biti vaša.
Josip Dujmović
