Rijetke su književne promocije, kakva se dogodila na zagrebačkom Interliberu i predstavljanju knjige ”Bukača” Martine Mlinarević, koja je okupila masovnu publiku kao da je riječ o estradnom show programu, a tema knjige je, zapravo, bolna slika predrasuda i licemjerja oko nas.
”Bukača” je nova romaneskna ispovijest, intimno bolna koliko i brutalno otvoreni izraz otpora dvoličnosti, zatucanosti i lažnoj moralnosti. Nije to baš poželjan način suprotstavljanja, ali je dobro znati da još ima puno onih koji dijele Martinine svjetonazore, pa se na promociji njene nove knjige, na zagrebačkom sajmu Interliber, 15. 11., okupio za književne promocije nevjerovatan broj ljudi.
Bukač je galamdžija ili lajavac, kako ko već doživljava tu pojavu. A ”Bukača”, Martinin roman, je krik, opomena, testament i nauk svim djevojčicama današnjice i sutrašnjice u Bosni i Hercegovini, ali i posvuda na Balkanu, samo je, ipak, u isto vrijeme ljubav koja lebdi iznad toga – knjigu je opisala autorica.
Ko je Martina Mlinarević, o čemu piše i zašto? Sažet odgovor na ta pitanja donosi razgovor koji je s njom vodila novinarka Mersiha Drihjanović za bh. izdanje magazina ”Gracija”, koji prenosimo u cjelosti.
Novom knjigom nazvanom Bukača, koja je nastavila tamo gdje je stala prethodna, Huzur, Martina Mlinarević (37) ponovno nam otvara dušu. Dok je u Huzuru progovorila o svom iskustvu žene oboljele od raka dojke, borbi proti opake bolesti, operacijama, zračenjima i kemoterapijama, te o svom privatnom životu koji se našao na prekretnici, Bukača je svojevrsni zapis linča koji se vodio, i još vodi, protiv Martine, najviše u online prostoru.
Rođena Ljubušanka, prkosna i žestoka Hercegovka, trenutno živi u Sarajevu, a s njom su petogodišnja kćer Una i životni partner Goran Đikov. Njezina osovina, njezin “ljud”, kojemu je posvetila knjigu Huzur, četrdesetšestogodišnji Čapljinac jednako kao i Martina poznaje vidanje rana: i sam nosi ožiljke, jer je kao petogodišnjak preživio opekotine najtežeg stepena kad je u igri upao u kotao s ključalom vodom. O Goranu nam je Martina pričala u ispovijesti prije deset i po mjeseci, kada je za naslovnicu našeg novogodišnjeg izdanja pozirala pokazavši ožiljak nakon mastektomije. Ta je naslovnica na neki način postala simbol njezine borbe – i sa rakom dojke, i sa otporom sredine, nenavikle da u svom okruženju ima bukaču. A Bukača je sada tu, pred nama.
Šta predstavlja Bukača?
– Bukača je moj krik protiv nasilja svake vrste, protiv turobnog patrijarhizma, ugnjetavanja, šikaniranja, stigmatizacije; to je želja da se djevojčice sutrašnjice, posebno one ponikle na uskogrudnim meridijanima naših balkanskih žlibina, usude misliti svojom glavom, svemu unatoč, da biraju svoje izbore ma šta koštalo i da žive život samo po vlastitoj mjeri. Bukača je pobuna, razarajuća bol, izlazak iz šablona. Bukača je gorjeti za slobodu na lomači mahale. Bukača je priča o viktimizaciji, predrasudama, licemjerju, moralnoj policiji u nemoralnoj zemlji, turbovjernicima što kamenuju drugačijeg od sebe, o prekrasnoj zemlji nađubrenoj tabuima, šovinizmom, mržnjom. Bukača je ljubav iznad svega toga.
Šta je bilo najteže iskustvo pisanja ove knjige?
– Pisanje ove knjige za mene je osobno bilo najteže, jer se radi o nečemu o čemu sam stoički šutjela dok su se dešavale moje javno obznanjene borbe vezane za karcinom i postkarcinomske terapije. Pisanje Bukače značilo je iskrvariti iz dna sebe, apsolutno zanemariti sve književne forme, očekivanja ili književnu kritiku; knjiga je to koja je morala biti napisana u vrisku, kao opomena, kao testament i nauk svim kćerima sutrašnjice u Bosni i Hercegovini. Ne bih voljela puno toga otkrivati čitateljicama i čitateljima, najvećeg smisla će to zapravo imati onda kad se uzme u ruke. Ljudi koji su je imali priliku iščitati dosad, pričaju o njoj u superlativima, kao o potresnom romanu, i silno se radujem danu kad će je moji čitatelji konačno moći imati uz sebe.
U Huzuru si pisala o suočavanju s karcinomom dojke, borbi sa opakom bolešću i jednom novom životnom iskušenju. Da li Bukača nastavlja tu priču?
– Ona je na neki način nastavak Huzura, jer počinje upravo gdje je Huzur stao, par dana prije izlaska Huzura iz tiska, par dana prije mostarske promocije i par dana prije moje najteže operacije. Smatram da je Bukača moje najintimnije i najogoljenije pisanje otkad pišem. Dosad sam veliku većinu objavljenog najprije objavljivala na Facebook stranici pa bi to kasnije našlo put u neku knjigu i tvorilo neku priču. Bukača je nešto o čemu nisam pisala nigdje, Bukača je besprizoran linč javnosti, othrvavanje s tim linčom i sve što se dešavalo iza vrata jedne, po parametrima primitivne sredine, nemoguće ljubavi koju je trebalo spriječiti na sve načine.
Gracija.ba / razgovarala Mersiha Drinjaković
