U okviru ‘Samo ljubav’ turneje, Tony Cetinski je 8. 3. pjevao u Zenici i dan poslije u Sarajevu, a da ne bude zabune u vezi naslova – publika na koncertima je bila sjajna, a palac dolje ide onim ”razmaženim” facebook borcima protiv sivila i dosade, koji ne umiju naslutiti odličan koncert ni kad im se baci u lice.
Zenička Arena, u koju se može natisnuti 10 hiljada ljudi (pa jeste na svakom folk događaju, a izbliza nije na koncertima Parnog valjka ili Olivera, recimo), za koncert Tonyja Cetinskog je – valjda nakon procjene u pretprodaji ulaznica – bitno skraćena, postavljanjem bine skoro na polovinu dvorane, da bi i ta druga polovina u parteru bila jadno (ne)ispunjena.
Istinski artisti to nikada ne doživljavaju kao katastrofu, dapače, bude im naročit izazov, pa je Tony za tih 3-4 hiljade Zeničana priredio famozan koncert. Iznenađujuće dobar i mnogim posvećenim fanovima, a još više ”zalutalima”, koje je vjerovatno za stalno kupio. O njegovoj energiji, vrckavoj komunikaciji s publikom, dobrom bendu i vanserijskom pjevanju suvišno je ponavljati već nebrojeno puta izrečeno. Niti je potrebno nabrajati silne punokrvne hitove što ih već godinama pjevuši Tonyjeva publika. Zenički koncert se razlikovao tek po nekim dodacima, kao što je gostovanje nove pjevačke junakinje ovog grada, Adne Šestić, i intermeco koji je Tony posvetio ‘dokazanim rokerima Zenice’, zapjevavši ”Ne spavaj mala moja, muzika dok svira…” uz najgromoglasniji hor iz publike.
Bdv, Cetinski je u jednom nedavnom intervjuu spomenuo da će na kraju karijere snimiti i pravi rock album. Nadam se da će to učiniti puno ranije, zapravo što prije.
Hajde, spomenimo i uzbudljiv kraj koncerta s famoznom pjesmom ‘’23. prosinac”, te posvetu pjevačkim velikanima koji su nas napustili, a pjevaču puno znače.
Ostatak ove priče je posvećen razmaženima.
Već ofucana tema o dominaciji turbo-folk publike nad tzv. urbanom je, bosanski rečeno, čista ubleha. Turbo-folk publika je vjerna publika, i najveću dvoranu će napuniti ne samo na koncertima velikih zvijezda, nego i onih izmišljenih u reality cirkusima.
Urbana publika je ono kao probirljiva, ono kao neću ja svašta gledati i slušati, iako se na prste jedne ruke mogu nabrojati koncerti arenskog formata, ne u jednoj, već u nizu godina. Zenica je te večeri, 8. marta, ključala, cestom pored Arene provlačile su se beskrajne kolone auta, ali ne zbog koncerta. Valjalo je proslaviti ”praznik”, ićem i pićem, dakako. A Zenica nema ni kapacitet ni običaj odlaska na koncert, ako je već ponuđen, pa u kasne sate završiti na iću i piću, jer tad već ništa ne radi. Šta je preče, pokazali su Tonyju.
Jasno je, eto, zašto ovaj grad najčešće zaobilaze organizatori većih (urbanih) koncerata.
Ipak, nije ova gorčina upućena samo zeničkoj publici. Ni Sarajevo se nije baš proslavilo posjetom u Skenderiji. Odnosno, sve što je rečeno u prethodnim pasusima vrijedi i za sarajevsku publiku, samo što – po prirodi puno većih brojeva – to bude manje izraženo s koncertima regionalnih zvijezda. Ali, ni ta višestruko veća publika ne može pridobiti povjerenje ni jedne bjelosvjetske. Znaju producenti i tour menadžeri bolje od ikoga koliko je Sarajevo finansijski rizično, pa svaki od velikih izvođača koji se pojave na IN Musicu ili Exitu, iako su jeftiniji zbog paketa, ni ne pomišljaju da svrate u komšiluk, malo nizbrdo.
Još mi u ušima zvoni ne tako davni naslov ”U Beogradu Depeche Mode, u Splitu Roger Waters, u Sarajevu Miligram”. Mašala.
U desetak fotografija, koje je snimio Ismir Pahuljko Sačak, nadoknadite neodlazak na koncert Tonyja. Virtuelno, naravno.
JD
Sa većim dijelom teksta se uglavnom slažem, ali, sa tvrdnjom da je “dominacija turbo-folk publike nad tzv. urbanom – ubleha”, ne mogu, nikako.
Ta dominacija je na ovim prostorima uspostavljena još u predvečerju ludila (rata) i traje do ove minute, dok ovo pišem. To je fakt i najveća balkanska istina – golim okom vidljiva i svim parametrima dokaziva. Isto onako, kako je prije pedesetak godina, jedna druga istina bila stvarnost.
U toj stvarnosti, jedan podrumski VIS problematičnog Ž-kvaliteta, sa poznavanjem tri akorda na gitari, privlačio je veću pažnju publike od etabliranih, dokazanih majstora narodne muzike.
Ušima tadašnje publike nije smetala cjelovečernja zvonjava D, A i E dura, na otkuhanim žicama neke jeftine elektronke. Bilo je važno, biti prisutan i viđen. Na mjesta gdje su svirali bolji i poznatiji sastavi, išlo se kao na hodočašće, bilo spremno potrošiti i zadnji dinar iz džepa. Bilo je to vrijeme brutalne dominacije, uvozne, rok kulture. Autentična garderoba, frizure, kupovanje ploča, medijsko praćenje i uvažavanje…bili su zaštitni znaci te, tada popularne kulturne “diktature”.
Ovo, što se danas u vidu turbo-folka zakopitilo, nema puno veze ni sa kakvom kulturom.
Necenzurisana hiperprodukcija svega i svačega, potpomognuta tajkunskim kič medijima, dovela je na scenu neke nove, sumnjive zvijezde, a one sa sobom i neku novodresiranu publiku.
Sviđalo se to nekome ili ne, ta publika se pretvorila u armiju koja dominira. Za nju su “svjetionici zdravog, vrhunskog kvaliteta” – Toni Cetinski i nekolicina njemu sličnih – tek drugi izbor na listi muzičkih prioriteta i apetita. To je ta, žalosna spoznaja!