Basista Indexa i uz Bodu Kovačevića autor njihovih najznačajnijih pjesama, na svom Facebook profilu podijelio je kratak video dokument iz lične arhive, snimljen 1972. na turneji po tadašnjem Sovjetskom Savezu.
Kamerom su snimljeni trenuci iz hotela, garderobe i sa koncerta na kojem su Indexi pratili Zdravka Čolića, Biseru Veletanlić, Sabinu Varešanović i Sabahudina Kurta, te imali vlastiti set.
Ničeg senzacionalnog nema u tim kadrovima, ali je kao dokument ovaj video neprocjenjivo vrijedan, budući da je iz zlatne ere Indexa, u vrijeme kada su bili među najpopularnijim izvođačima tadašnje Jugoslavije, sačuvano vrlo malo materijala, a među izgubljenim ili još uvijek neotkrivenim svjedočanstvima je čak i koncert grupe priređen u Skenderiji, u oktobru 1972. godine, uz njihov deseti rođendan.
Ovaj kratki spontani film omogućuje nepobitnu rekonstrukciju postave Indexa u tom razdoblju. U bendu su se, naime, često smjenjivali muzičari na pozicijama bubnjara i klavijaturista, a bez precizne i pouzdane dokumentacije i uz varljivo sjećanje to često nije bilo pouzdano. Upravo 1971. i ’72. za klavijaturama su se smjenjivali Enco Lesić i Vlado Pravdić, a potonjeg vidimo na ovom snimku.
https://www.facebook.com/fadil.redzic/videos/10204433091143810/?t=211
Okolnosti ove turneje opisane su u knjizi ”Indexi: U inat godinama”, čiji insert prenosimo.
*
U ljubljanskom Tivoliju 21. i 22. 4. 1972. organiziran je prvi Boom festival. Ova će isključivo rokerska i netakmičarska smotra imati još dvije izvedbe u Ljubljani, zatim po jednu u Zagrebu i Beogradu, te za kraj dva u Novom Sadu (1977. i 1978.) i okupljat će najznačajnije jugoslovenske rock bendove. Ideja za Boom festival rodila se nakon onog prošlogodišnjeg spektakularnog rock programa Zagreb festa i organizaciju je preuzeo opet Mihaljek, a kasnije su se uključili u Beogradu Peca Popović i u Novom Sadu Bogica Mijatović.
Indexi su nastupili samo na ovom prvom Boom festivalu. Na duplom live albumu, uz nastupe Nirvane, Drage Mlinareca, grupe Jutro, Tomaža Domicelja, Ivice Percla, grupe Time i drugih, zabilježena je i izvedba Indexa “Hej ti“, pjesma Ljupčeta Konstatinova na tekst Maje Perfiljeve. Pjesma (prvi live Indexa!!) negdje između avangardnosti “Plime” i ritma “Svijet u kome živim” također nije imala mjesta ni na jednoj od budućih komercijalnih kompilacijskih prezentacija Indexa, pa je, nažalost, ostala manje poznata široj publici.
Indexi su ponovo u studiju 13. jula. Snimaju “Uvijek sam” Tomaža Domicelja (nisu u Ljubljani bili uzalud), a na košuljici snimka je zapisano da je ovaj tekst napisao Davorin Popović.
Odmah potom odlaze na drugu turneju po Sovjetskom Savezu.
Onu prvu sovjetsku turneju (1967. godine) organizirao je Jugo-koncert iz Beograda. Pošto je postojao dogovor da ih naizmjenično rade i organizatori iz Sarajeva i Zagreba (svi su htjeli sudjelovati u raspodjeli itekako slatkog kolača), ovaj put je red došao na Koncertnu poslovnicu iz Sarajeva.
Sada, uz Indexe, estradni karavan čine uglavnom sarajevski izvođači: Zdravko Čolić, koji je četiri mjeseca ranije prestao pjevati u Korni grupi i tek počeo solističku karijeru (debitirajući na festivalu Vaš šlager sezone ’72. s pjesmom ‘Sinoć nisi bila tu’), Bisera Veletanlić, Sabina Varešanović i Sabahudin Baho Kurt.
Iz dnevnika ovog potonjeg ćemo saznati da su u dva mjeseca, u periodu od 23. jula do 24. septembra, odsvirali čak 56 koncerata u samo 13 gradova, od kojih je Lenjingrad bio najveći – i imao 9 koncerata.
Za razliku od prve turneje, ovoga puta nije bilo prevelikih ispada. Tek poneki hir zvijezda, kakav je Davorovo kupanje u kadi punoj šampanjca, jer su tamo imali dovoljno da budu rastrošni kakvi kod kuće nikada ne bi mogli. Ma, kao da takvi nisu bili svi naši ljudi, koji su sa prosječnim novcem u tadašnjem Sovjetskom Savezu mogli biti hiroviti, pa uvijek i jesu bili.
Kritika koju su Indexi prvi put dobili, a još više mogućnost da ostanu bez značajnog honorara u slučaju većeg ekscesa, imala je rezultat, pa su se uglavnom ponašali pristojno. I u dvoranama i za šankovima. Samo je jedan koncert prekinut.
Indexi su ga svirali za ruske vojnike u Puškinovu. Golobradi momci toliko su bili fascinirani zvucima električnih gitara da nisu dugo izdržali u vojnički poredanim sjedalicama. Ponijela ih muzika, pa su ih razmaknuli i počeli plesati, a ruski oficiri… e, pa ne mogu se tako ponašati uzoriti ruski vojnici u uniformama slavne Crvene armije – odmah su prekinuli koncert!
Najsimpatičnija epizoda zbila se na aerodromu Kislovodsk u centralnom Kavkazu. Indexima je rečeno da će cijeli dan morati čekati na svoj let, pa su se oni odali jedinim mogućim načinima da prekrate vrijeme, kartanju i ispijanju svih raspoloživih količina pića na šanku odjela za strance. Negdje predvečer, kad su svi bili u dobrom raspoloženju, Baho Kurt je prišao povećoj gipsanoj bisti Lenjina i uzviknuo, čvrsto je grleći:
– Volođa moj, na tebe su svi zaboravili. Ja te ljublju, ja te ljubljuuuu…
No, koji užas, bista se odvoji od postolja, Baho izgubi ravnotežu i poče padati, a za njim i Lenjin. U tren niko više nije bio pijan. Ode Lenjin u komade, ode sve u vraga, gdje li će tek oni završiti?!!
Srećom, Baho je bio dovoljno priseban da ne pusti bistu iz ruku. Pretrpjela je tek maleno oštećenje na rubu. Ostali su prišli opruženom ljubavnom paru na podu, Bahu ostavili da i dalje leži, niko ga ni ne upita kako je, a Lenjina brže bolje vratili na postolje i malo pljuvačkom razmrljali otkrhnuti komadić gipsa. Odlično! Lenjin je živ!.
Inače, ruski domaćini su uz ovu turneju objavili jedan kompilacijski album Indexa, koji će se prodati u tiražu većem od milion kopija. Ništa spektakularno za tu ogromnu zemlju. Nažalost, bez ikakvog financijskog efekta za grupu. Ništa neobično za tu posebnu zemlju.
Podatak da se prvi Pop Boom festival održao u travnju 1972.godine nije točan- prvi se festival održao godinu ranije u Mariboru na stadionu Ljudski vrt, a organizator je bila koncertna agencija Slovenijakoncert na čijem je čelu bio agilni Branko Lazarević-Laza. Godinu potom se festival preselio u halu Tivoli, pa onda dalje na putovanje po Jugoslaviji, sve dok se nije završio u Novom Sadu. Bio na svima ,osim na onom u Mariboru o kome i inaće ima malo podataka.
Što se tiće turneja po tadanjem SSSR-u ti su se odvijali u okvirima međudržavnih ugovora, a onda su se pojedine prepuštale republičkim koncertnim agencijama po nekom međurepubličkom protokolu. S tim da je Beograd naravno, kao i u mnogim drugim aspektima življenja, kontrolirao stvari na vrlo perfidne načine- ali to je druga priča. Dakle, to se postavljao dogovor- tko, koliko, kako, neki od pjevača i sastava ( ABC Angela Vlatkovića i drugi ! ), skoro da su zaustavili svoje karijere u Jugoslaviji ili su ovdje bili malo poznati,a u tadanjem SSSR-u su bili velike zvijezde- ne samo Đorđe Marjanović ili Radmila Karaklajić i drugi, nego i neki čija imena danas nam ništa ne govore.- Ognjen Tvrtković; London/Sarajevo