Sutra u Tuzli počinje sjajni Kaleidoskop, open air free festival sa nizom atraktivnih izvođača, među kojima je Kultur Shock i nastup u četvrtak, 19. 7. Tim povodom prenosimo vrlo duhovitu ‘životnu ispovijest’ koju je Gino Banana iznio u razgovoru s novinarom zagrebačkog DOP magazina.
– Što na današnjoj sceni Kulturshock može još od ljudi ili događaja kulturno šokirati?
To je pitanje za nekog pametnijeg od mene. Ja sam iz Bosne.
– Kako izgleda rad u iseljeništvu i uopće bend u Americi?
Probudim se u 4, nahranim kokoši (tajno ih držim u malom stanu u kojem živimo svi, žena djeca, majka, strina, tetka i ja), pa onda na građevinu đe radim jedno 10 sati, jedem, pa onda na drugi poso, čišćenje WC-a. To je mnogo lakši poso od građevine, međutim ako se WC šolja nije dugo čistila, treba puno vremena dok razređivač počne da djeluje po fekalijama. Zato taj poso radim po noći, sve do ponoći, pa onda kući, spavam 3 i po sata, pa onda opet kokoši, građevina i ostalo. Vikendom se napijamo po lokalnim kafanama koje drže i u koje izlaze naši i dobro pazimo da ne dođemo u dodir sa bilo kim ko govori engleski.
– Da li se s nostalgijom i kako se sjećate vremena Đina Banane?
Nostalgija je moje drugo ime! E to su bila vremena! Najviše mi fale oni iz Diskotona i Jugotona da mi objasne šta se prodaje i koju bi ja muziku trebao da sviram.
– Je li Jugoslavija bila kulturnija od Bosne, Srbije, Hrvatske i zemalja regije?
Ma jok! Šta vam pada na pamet. Kultura cvjeta danas diljem naše napaćene bivše domovine. Niko se ne može kulturno porediti s nama. Pogotovu kad dodamo inovacije kao što su internet, gdje slobodno možemo jedni drugima reći sve bez bojazni da će nas neko prebit.
– Turneje po ovim prostorima i koncerti svake godine su dobra prilika za posjet rodnoj grudi. A koliko često svirate po USA?
Rodna gruda!!!! To mi je konačni cilj. Nikad nigdje drugo nismo svirali. Zato smo i napravili bend 1996te u Seattleu i 22 godine ne sviramo niđe nego ako nas ko pozove iz rodne grude. Jeftino je doć, a i svako malo prevarimo ljude da dođu naš koncert.
– Dubioza Kolektiv je najveći balkanski hit a Manu Chao i gypsy iseljenici koje je “isfurala” Madonna Gogol Bordello su bili veći hit. Je li Kulturshock na tragu takvog uspjeha ili ste zadovoljni ovim kako je sada?
Naravno da se nadamo. U nadi je spas. Život smo posvetili tome da budemo hit band. Hitovi su ono što me čini sretnim. Što više ljudi iz mainstream miljea pjevuši i zvižduće naše pjesmuljke, sretniji smo i zadovoljniji. Ja često zapjevam hitove dok sam na građevini. Najviše volim onu Glavo Luda! Draga mi je i ona Jer Ja Sam Skitnica. O kako bih ja samo volio da je to moja pjesma i da napravim hit. Onda bi mogli da sviramo svuda gdje ima naših u dijaspori. Isto ko Merlin. Naša je prednost što smo mladi.
– Kako često objavljujete nove pjesme i video spotove da bi ostali u formi?
Ne pretjerano često. Ovih 11 albuma smo onako snimili jer nam je u proteklih dvadesetak godina bilo pravo dosadno, a preko hiljadu koncerata koje smo od 2001 do 2015 odradili je puka sreća ništa više. Kako vi rekoste moramo ostati u formi tako da evo izdajemo singl singl svako 23 mjeseca da bi novi album izašao početkom sljedeće godine.
– Što vam je glavna inspiracija u Americi?
Kokoši su mi jako drage i definitivno neprikosnovena inspiracija, ali ih je teško držati u stanu svako malo inspekcija naleti pa ih moramo sakrivati … plakari, ormari, u frižidere i i zamrzivače. Jednom mi se tako kokoš smrzla a drugi put smo je ispekli onako sa perjem jer smo je zaboravili u rerni. Isto tako inspiriše me kad dođem nazad u svoje selo pa mogu ko hadžija da se pokažem u lokalnoj kafani i plaćam piće raji, a svi gledaju u mene i kažu “Vidi onog došo iz Amerike!”
– Kako mogu ljudi s Balkana uspjeti u Americi? Koji je put do uspjeha? I što je za vas uspjeh konkretno?
To morate pitati nekoga ko je uspio u Americi. Od drugih sam čuo da je put do uspjeha trnovit i težak. Isto tako kažu naši ljudi da su pare najvažnije.
– Vaš kolega Emir & Frozen Camels je u sličnoj poziciji kao i vi. Ali kao da nešto fali…ili Nenad Bach čovjek sa šeširom. Jesu li oni dobar model uspješnih muzičara porijeklom s Balkana?
Ma gdje se mi možemo mjeriti sa takvim velikanima? Emira ne znam ali Nenad Bach znam da nikada ne mogu postati ma koliko bih to volio i trudio se da budem. Nedostaje mi stilska i modna naobrazba. Nego, imam jednu ličnu molbu za vas stvarno bih volio da mi onako privatno objasnite u kakvoj sam ja poziciji? Kako već rekoh od 1991. mi nedostaju pametni savjeti koje sam tada dobijao od naše estradne industrije.
– Kako vi s pozicije iseljenika ocjenjujete Trumpovu Ameriku?
Kako već rekoh ja sam Bosanac šta ja znam?!?! To su prekomplikovana i presofisticirana pitanja za mene. Sem toga mi smo bend lakih nota i ne bavimo se tematikom i problematikom emigracije ne zbog toga što to ne bi voljeli nego zbog toga što jednostavno nismo dovoljno prošli u životu i nemamo vlastitih iskustava da bi donosili sudove i pravili politički angažirane pjesme. Kada pogledate umjetnike koji to rade i politički su angažovani dovoljno je poslušati par zadnjih pjesama a da ne govorim o onim što su čitav svoj opus posvetili problemima socijalne pravde i emigracione nepravde.
– Kako izgleda vaš život mimo glazbe u Americi? Radni dan i obitelj…što radite u privatno vrijeme?
Elem, super mi je, ne znam šta ću samo sa ona tri ipo sata što spavam pa sam razmišljao da za to vrijeme idem da vozim taksi.
*
Preostali ljetni koncerti Kultur Shocka:
17.7. – Pula film festival – Pula / Croatia
18.7. – Vintage Industrial bar – Zagreb / Croatia
19.7. – Kaleidoskop festival – Tuzla / Bosnia-Herzegovina
21.7. – Hills of Rock festival – Plovdiv / Bulgaria
23.7. – Lipasmata festival – Drapetsona / Greece
Preuzeto s dopuštenjem dopmagazin.com
