Davno nekada rock kultura je ovdje bila ‘podrumska’ gerila i trebalo joj je vremena da ispliva, da stekne ravnopravnost. Šezdesetak godina kasnije krug je zatvoren – rock je opet gerila i pozicije vraća malim, lokalnim i izvrsnim projektima, kakvo je Kulturno sklonište u Novom Sadu.
Kulturno sklonište je ”centar za muzičko obrazovanje u kojem polaznici svih generacija stiču osjećaj i usavršavaju vještinu interpretiranja i stvaranja popularne muzike”.
Iza ovog formalnog opisa je suštinski cilj da se prvenstveno među mladima širi znanje o istoriji muzike i kulture opšte, da se poboljša kvalitet pop, rock, jazz i blues scene, da se stvaraju kvalitetni muzičare.
Potpuno drugačijim obrazovnim i odgojnim pristupom nego u standardnim školskim ustanovama, u Kulturnom skloništu se podržava, ističe i njeguje različitost, posebnost, autorstvo i sloboda, podjednako u individualnom kao i timskom duhu.
Gitara, pjevanje, bubnjevi, klavijature, bas gitara, violina, zatim, multimedijalna, vokalna i radionica za djecu sa smetnjama u razvoje, te pravi biser, ‘Mala škola rock and rolla’, to su mogućnosti za izučavanje koje zadovoljavaju različite afinitete polaznika i čine potpuni temelj za smisleno muzičko odrastanje nekih novih klinaca.
Kulturno sklonište su 2008. godine formirali gitarista Petar Jelić (YU grupa) i violončelistica Aleksandra Berček Jelić i u ovih deset godina nastala je posebna mnogoljudna muzička porodica profesora i više od 800 polaznika.
Ovih dana, za svoj deseti rođendan, priredili su koncert, a ekipi male škole rock and rolla na sceni su se pridružili gitarista Žika Jelić iz Yu grupe, klavijaturista Saša Lokner iz Instruktora i pjevač Zvonimir Đukić Đule iz Van Gogha.
Biti s njima na istoj bini novim klincima je značilo puno, a velika imena rocka simbolično su ‘gerili’ dali vjetar u leđa na putu izlaska ‘u prve redove’.
Ova lijepa priča ilustracija je kako ovdašnja pop kultura mora nekim novim putevima tražiti rješenja da se izbori sa posvemašnjom kulturološkom degradacijom, fejsbukovštinom, rijalitizmom i svim drugim oblicima poremećenih vrijednosti.
Uz iznimke nekih velikih i zapaženih festivala (koji, zapravo, samo jednom godišnje daju, ipak, prividnu sliku velikih dometa rock kulture), ta kultura je još gerila svedena na skloništa, jazbine, zone, barake i depoe. Pa kao primjer – samo zbog simbolično dobro odabranih naziva – spominjemo sarajevski ”Undeground” i ”Jazzbinu”, u kojoj se nekada aktivni bluesharmonikaš Tarik Karačić bori za iste ciljeve, zeničku ”Zonu muzike”, beogradsku ”Baraku”, zagrebački ”Depo”…
Sve dok ih ima, dok opstaju ova i javljaju se nova skloništa kulture, nada postoji.
