Dok se muzika prodavala kao fizički proizvod, na pločama, kasetama i diskovima, nije se postavljalo pitanje da li za posjedovanje i užitak u muzičkim djelima treba platiti.
Pojednostavljeno – želiš kruh, platiš i dobiješ nešto u ruke, želiš neko muzičko djelo, platiš komad plastike na kojem je zabilježeno i imaš opet u svojim rukama nešto što vidiš, što je opipljivo. Dodajući tome trud da se dođe do tog komada, jasno je da se u našoj podsvijesti formiralo saznanje da muzika predstavlja stvarnu vrijednost. I nismo imali problem s činjenicom da se tim novcem, kojim smo kupili muziku, plaćaju autori, izvođači, proizvođači, izdavači, prodavači…
Generacije unatrag tridesetak godina muziku uglavnom više ne ”vide”. Prestala je biti fizički predmet. Internet ju je učinio svedostupnom i nevidljivom.
Ona i dalje stiže, mi je i dalje želimo i skidamo s mreže u SVOJE telefone, SVOJE kompjutere i nova podsvijest kaže – ona je NAŠA.
Hrvatska diskografska udruga (HDU) predstavila je jučer rezultate Istraživanje o navikama slušanja muzike u Hrvatskoj, koje je agencije Hendal u svim regijama ove zemlje na uzorku građana u dobi od 15 do 64 godine.
I, imajući u vidu genezu pretvaranja muzike kao ‘fizičke robe’ u imaginarnu, ne čudi glavni rezultat tog istraživanja – dvije trećine ispitanika u Hrvatskoj piratizira glazbeni sadržaj i oni smatraju da on treba biti besplatan.
Istraživanje je potvrdilo još jedan očekivani rezultat: više od 93 posto ispitanika koristi stranice poput YouTubea gdje se muzika može slušati besplatno. Zatim, više od 96 posto muzički sadržaj dobija putem radija i opet ga oni direktno ne plaćaju.
To bi, dakle, moglo objasniti premisu o besplatnoj muzici, da nije jednog apsurdnog detalja – 8 od 10 ispitanika u istraživanju smatraju kako umjetnici moraju moći živjeti od svoga rada te kako su dobro upoznati s pojmovima intelektualnog vlasništva.
No, jesu li jedini, najveći krivci obični ljudi, oni koji trebaju, žele i slušaju muziku? Iz komentara nekih poznatih hrvatskih autora, objavljenim u medijima, izdvojili smo samo jedno razmišljanje.
Darko Bakić, frontman Buđenja i autor pjesama za brojne druge izvođače kaže: Servisi su diktatori sadašnjice. Pretpostavka je da su Google i slične korporacije moćnija sila od bilo koje kreativne, glazbene, filmske, novinarske i druge industrije. Korisni su kao plasman i doseg do publike, a s druge strane sve vlasnike sadržaja je na ovom primjeru tehnologija preskočila i ucijenila.
Drugim riječima, mi kao obični konzumenti autore potkradamo na sitno. Međunarodne mega-korporacije to čine strateški i na veliko.
