Piše: Duško Mimica
Subota, u jednom danu dva partija, dvije različite strukture ljudi, eh ta Kanada.
Prvi je bio kod našeg prijatelja Marka, sedamdeseti rođendan, počinjao je u kasno popodne, što nam je bilo odlično da se poslije zaputimo na drugi koji bi trebao biti u ta doba u klimaksu.
Nakupio je dosta godina, godina koje se ne primijete. Kao i većina ljubitelja istoga spola (peder je odista rogobatna riječ) izgledao je fantastično.
Pozitivna posljedica uredna života, života sa minimalnim stresom, nikad udat/oženjen, prati jedino svoj ritam, ne ustaje do 9 ujutro, zadnji obrok u pet popodne, i dalje prakticira salonsko plesanje.
Kad god ga vidim tako zdrava, očuvana izgleda, zažalim što nisam ped… homoseksualac.
Mark je Frencuz, ne kanadska kopija već original. Dio djetinstva je proveo u Maroku, djed mu je bio visoki oficir, obitelj dugačke tradicije, sa vrijednim stvarima koje su se prenosile sa koljena na koljeno. Lijepo ga je bilo slušati dok priča engleski sa francuskim naglaskom, tako vivid i melodičan. Nedavno je prodao kuću, kupio apartman, prigodnije za godine koje mu dolaze.
Gosti, šarenilo likova, uglavnom umjetnici, oni što nose svilene marame oko vrata (na pozivnici je naglašeno formalno oblačenje) bogatuni mecene, ja i Tanja te jedan automehaničar, koji se pojavio bez kravate, vjerojatno mu zapela u karburatoru, na opće zgražanje.
Pio se šampanjac, služila se hrana koja je okolo nošena od strane vrlo simpatičnog pede… gay osobe. Teško je bilo prepoznati šta jedeš ali je bilo sjajnog okusa, pogotove one gljive šta ih kod nas svinje pronalaze po Istri, ko će znati možda su uvezene od tamo.
Stan je bio prepun antike, kao što pomenuh, većina naslijeđena te nešto njegovoga kolekcionarstva. Muzejska koncepcija, jedino što je mlađe od pedesetak godina mislim da je bio telefon. Ćilimi su mi zadvali dosta teškoća, tri puta mal’ pao nisam, kao da ti namjerno podapinju noge, nama nevještim hodati po vijekovima starim perzijanerima. Ne izgledaju nešta posebno, em isfucani, em boja polako blijedi. Koliko juče ja sam takva dva izbacio na smeće.
Tanka je linija između antike i smeća.
Vitka, vrlo suptilnih linija gospođa, tanana, mliječne puti, ne jede gluten, šećer, meso… ni ne diše (sve sam joj puls opipavao) priđe i priupita sa laganim zaprepaštenjem: Are those Faberge eggs, dok je buljila u desetak izloženih porcelanskih jaja.
Fabe… what, namah se preznojim, kud baš meni da priđe, može li neko lakše pitanje, kako da se baš zadesim kraj te jebene antičke kurve od komode.
Meni su izgledala kao malo bolje urađena uskršnja jaja; uljudno skrenem temu na porcelanske pločice što smo nedavno postavili u našem kupatilu.
Pronadjem Tanju: Gdje si, osramotih se oko onih jaja. Ona mi objasni da su to porcelanska jaja iz Rusije, vrlo cijenjena kod kolekcionara, jedno se nedavno prodalo na aukciji za 33 miliona ili tako nešta; koja je to koka snijela, pizda im materina aristokratska, pokondirena, dokona, pa prodaju jaja za bubrege.
Normalno, kod slavljenika jaja nisu original, mada sam jedno ponio kući za svaki slučaj. Opustiš se napokon, oslobodiš kompleksa i osjećaja slona u staklenoj menažeriji, valjda šampanjac proradio. Nisam mu rekao, kad sam treći put zapeo o ćilim, da sam prosuo punu čašu na onaj natkaslić iz osamnaestog vijeka. Pokušao sam kravatom da upijem što je bolje bilo moguće, kao što rekoh, antika u čas postane smeće.
U kasne večernje sate zaputimo se na party number 2, dvadesetak ljudi, sve suprotno od sijela sa kojega dolazimo. Roštilj, alkohol i glasna muzika. Puno dragih ljudi, osjećam ih, ništa slonovsko u meni.
Pojavila se i nova faca, Zeničanin iz Zagreba, prihvati se gitare do dva u jutro, bez prestanka. Nizale su se pjesma za pjesmom, široka repertoara, šta poželiš.
S ozbzirom na količine alkohola, srećom da su se služila jedino jaja kuhana.
Bilo je i tu zapinjanja, ovaj put usred pića i nepokošene trave u vrtu. Jedini sa kravatom, nus pojava sa predhodnog partija, nastavio sam sa aristokratskom arogancijom. Majka mu stara, pa nisi svaki dan, alkoholom podhranjen, buržuj.
Šta je, rekoh, marvo primitivna, majice, šorcevi, patike, vidi mene Grofa od Melankolije!
Nagovorio sam im se onako uzvišenog nosa, titulom Sir, sa lažnim Faberge jajetom u džepu. Nisam im pokazao jaje, bagra je to, hoće ukrasti, otuđiti, ‘bem ti pučanstvo.
Vratimo se doma u ranu zoru, ne bude mi teško prorovinđam po našem smeću i lijepo izvadim ona dva tepiha, jebi ti to, nikad se ne zna.
Stajte mi dobro i uspravno
