Piše: Mediha Selimović
Moja nena Đuma je pored mnogo djece, ostala da živi sama u svom kućerku nadomak Ljubinja. Mnogo djece nije nikakva garancija da starost nećeš dočekati sam i napušten. Baš kao pseto što ostane samo, prepušteno na milost i nemilost jačih i moćnijih od sebe.
A star, bolestan i potrošen insan je uvijek nemoćan.
Ne boli starost, nekada ne boli ni bolest (ima podmuklih koje ni ne osjetiš). Ono što ljude najviše boli je nemoć.
Da bi znao kako i koliko nemoćno može biti jedno živo biće (svjedeno je da li je to insan ili hajvan) moraš prvo dodirnuti istu tu NEMOĆ.
Meni je tek sada u ovim godinama jasno kako je ona povijena, od života istrošena i nemažena stara Đuma bila, ustvari, nemoćna.
I opet, u svoj toj nemoći, zastrašujuće moćna.
Kad je i poslednju kćerku, moju majku, udala i ispratila iz svoje kuće morala se naviknuti da sama liježe, sama ustaje, da sebi sve prinosi, donosi, da vodi računa o svojoj Mladulji koja će joj u tropskim i vrelim hercegovačkim danima biti jedini sagovornik i razonoda.
Vremena su bila drugačija i nije bilo tehničkih pomagala kao danas. Kad bi Đuma udala kćerku ili poslala sina na školovanje, morala je pomireno pristati i na činjenicu da će poneko svoje dijete viđati svake prestupne godine. Uz malo više sreće, neko bi dijete viđala jednom godišnje.
Najstariju kćerku koja je bila udata u ljubinskoj čaršiji viđala je češće.
I to je bio, valjda, neki smiraj za svu ostalu djecu koja su živjela daleko. Iako, nije korektno kad se sve obaveze oko starog i iznemoglog roditelja svale na pleća onog djeteta koje je ostalo tu, blizu. I kad ti je drugo dijete samo gost. Pa, ono koje je svakodnevno tu uz tebe, padne u sjenu kad se dijete gost pojavi jednom godišnje ili svake prestupne godine. Obično djeca-gosti postanu sveznadari koji sa lijepe geografske i vremenske udaljenosti najbolje primjete šta valja, a šta ne valja, kako bi trebalo i na koji način. I eto ti familijarnog raskola.
No, nužda zakon mijenja.
Bilo je tih razilaženja i u Đuminoj porodici. Djeca potpuno različita kao da je svako pravio neki slučajni prolaznik, a ne jedanteisti Sulejman Taslaman, gordi, uspravni i pravedni seljak koji je mladu Đumu ukrao sa nepunih 17 godina, te je tako oslobodio roda i njenog plemenitog porijekla za vijek vijekova. Dok su u bijegu iz kuće njenog imućnog oca šuštale Đumine svilene dimije, u pozadini je prijeteći pucala puška koja joj je poručivala da je njeni žele radije mrtvu, nego živu u tog seljaka. Ona se, ipak, zaklela na svoju ljubav i ostala joj vjerna sve do svoje kasne i u samoći dočekane smrti.
Jedino nasljedstvo koje je dobila od svog oca, majke i braće bila je kletva:
– DaBogda nikada sreće ne vidjela!
I bilo je tako, po kletvi. Dragi Bog uslišio sve do slova.
Sulejman je za vrijeme drugog svjetskog rata umro na Ilidži, protjeran sa svoje rodne grude, šapćući: Đecu nam pazi!
Đuma je znala, da se od tog trenutka sa teškom kletvom koja bi još uvijek odzvanjala u njenim ušima, pomiriti mora. I prihvatiti je kao zasluženu. Njenu.
Ali, isto tako je znala da joj to ne daje za pravo da kune dalje. Pa je ljude i djecu iz svog kućerka ispraćala samo jednom kletvom:
– Sreća te viđela! Sunce te sjalo! Hajde…
Jednog dana, svratio je kod Đume u avliju rođak Omer iz susjednog sela. Dok su motali škiju u cigar papir, rođak se malo snebivao, pa rekao:
– Đumo moja, ja ti moram reći, pa ti kako hoćeš. Neku noć sam poš’o u Halila, treb’o naku špagu. I u mraku, na putu, tamo u Žabici čujem vrisku. Sklonim se i vidim kako ti onaj zet Hilmija udara Žutu. Sve kišobranom po leđima. Ona se previja po putu i vrišti: Kuku meni, majko moja! A on lupa po njoj i viče: Kukala ti – ne kukala, ja ću tebe pameti naučit!
Onda sam povik’o, pa je zast’o na tren i mahn’o kišobranom prema meni, govoreći: Šta se ti miješaš, jado?! Žuta se prepala i samo je rekla: Omere, nemoj maaajki reć’! Danima se mislim da li da kažem ili ne kažem. Stalno mi ona slika u glavi, pa mislim kako ti moram to nekako dojavit’. Ti odluči. Ja, bogumi, mislim, ako joj ‘nako kosti melje sada na početku, da to ne može na dobro izać’. Treba li ti pomoć, tu sam! Da Suljo ustane i da vidi kako mu se Kostolomac Hilmija navadio na kosti dječije…
Tu je Omer ušutio i povuk’o dim iz friško umotanog cigara.
Đuma je prvo zadrhtala. Onda je grubim šakama uzela krajeve kerane jamenije i obrisala suze s lica.
– Ho’š li mi pomoć da dođem do Stoca, Omere?! – prozborila je nakon nekog vremena.
– Hoću! Ne brini. Zato sam ti i rek’o.
I sljedećeg dana uputila se Đuma u svom novom katu, čuvanom u čardaku samo za ishoda, put Stoca. Pokucala je na vrata ugledne porodice, visokog plemena i zvučnog prezimena koji su izrodili Hilmiju Kostolomca. Zet je otvorio lično i personalno, te radosno poviknuo:
– O’kle tebe, punice! Selam alejkum! Bujrum, bujrum!
Đuma je, koliko god može, ispravila povijena ramena i pogledala ga direktno u oči:
– Ne treba meni tvoj bujrum, ni tvoj selam već moje dijete, skotu jedan skotski! Đe mi je Žuta, pseto nasilničko?!
Omer se ukazao iza Đuminih leđa. Kostolomac je progutao pljuvačku i bijesno rekao:
– Što se miješaš, seljačino jedna! Moja žena, moja stvar! Da ste je vi pameti i odgoju naučili, ja sada ne bih mor’o. Eto vam je.Takvog poskoka ispod svakog kamena!
Žuta je čula viku, došla i stala pred majku. Zagrlile su se i plakale. Đuma se prva pribrala i odsječno rekla:
– Spremaj se! Niko tebe lomit’ neće. Niko. Nazad sa mnom, pa kako nam bude! A, biće…
– Ne mogu, majko! Ne mogu! Šta će reći svijet!
– Rek’o je već, dijete moje! Svijet je rek’o čim ti se vrisak iznad Žabice prolomio. U nas se žene ne biju. A pseto u svome rodu neka bije koliko hoće i koga hoće. Da ti babo ustane pa da njegove polomi, da vidi skot kako je kad jači tuče! Po jetimu…
No, babo ustajao nije. Mirno je boravio zakopan negdje na Ilidži, tako da djeca nisu ni znala gdje su babove kosti. Zato se ugledni đilkoš Hilmija usudio da lomi kosti djetetu čovjeka koji je davno nekada i negdje postao već gola kost. I činio je to navodno jako dobro. Posebno kad pada kiša oko Žabice i kada nosi kišobran u rukama.
Žuta se nije htjela vratiti sa svojom materom. Stajala je između dvije razgoropaćene vatre: Majke i Kostolomca. Podrhtavala je i odlučila se za Kostolomca.
Đuma se vratila u svoj kućerak. Ni čašu vode tu popila nije. Kćerki je još jednom snogu poručila da u nje mjesta ima i da se sve trpiti može. Sve osim batina.
– Tu ti života nema! Ako je jednom, opet će.
Kostolomac se, u trenu, kao zastidio i promrmljao:
– Neću više! Ali, nisam ja kriv… ona me izazvala. Da je šutila…
Žuta je ubrzo poslije toga ostala trudna i rodila kćer. Tvrdili su da se, poslije rođenja kćerke, Kostolomac iz temelja promijenio te postao mekši i ljepši. Poslije su odselili u Tuzlu i tamo zajedno živjeli do kraja Kostolomčevog života. Žuta ga je iz tuzlanske livnice dočekivala sa gotovim ručkom, četvero djece, kravom, kokoškama i šljivikom iza kuće. Poslije ručka bi pristavljala veliku tamno zelenu džezvu-litrenjaču na šporet i ispila je sa svojim čovjekom u miru i blagostanju.
Krava je mukala, šljive rađale, djeca išla u školu i dobro učila, zemlja ispod kuće je lagano klizila.
Kostolomac je bio i ostao ugledan domaćin. Svima je otvarao vrata uz bujrum i selam sa širokim osmijehom od uha do uha.
Žuta je nanosila teški roza karmin i crtala mladež iznad gornje usne koje je pretežno stiskala u ravnu crtu.
Rijetko je za nekoga imala lijepu riječ. Isto tako rijetko je išla majci u Hercegovinu. Nije mogla od kuće koja klizi, djece, krave, kokošaka i šljivika iza kuće. Ni njena majka nikada nije otvorila vrata te kuće.
Kad bi je pitali što neće u Tuzlu, rekla bi:
– Neka! Neka dođu oni meni kad mogu.
Đuma je bila i ostala najdosljedniji član te čudne porodice. Nije prihvatala svakakav bujrum i svačiji selam.
Braća i sestre su, za razliku od majke, tu redovno svraćali. Dobra se rakija pekla od šljiva koje su rađale u šljiviku iza kuće koja klizi. Za obloga svana i iznutra.
Žuta bi pri tome polako pričala, pitala, opisivala neke ljude i situacije iz prošlosti i sadašnjosti, dodajući svemu notu svog, izmišljenog, uvećanog, ciničnog… oštreći pogled i usmjeravajući ga na sagovornika dok bi joj preko tankih usana sa roza karminom, prijeteće ispadalo:
– DaBogda nikada sreće ne vidio/la! Trag mu/joj se zametnuo.
A kuća je i dalje lagano klizila…
Bravo!!!
Prelijepo!