Jeste li čuli ljudi, nigdje siromaštva, ni bolesnih, ni ranjenih, ni umornih, nema radikala, ni sličnih budala, sve neki fini svijet, sve neki divan svijet… Malo morgen! Ili – aprililili!
Da je Düsseldorf centar njemačke modne industrije i telekomunikacija, većina sigurno zna. Da je ovaj glavni grad pokrajine Sjeverna Rajna – Vestfalija baza jedne od najuvjerljivijih grupa nastalih na naslijeđu ex-jugoslavenskog novog vala, za većinu je, pak, ”prvi glas”. Šteta je to naša, jer oni su, od 2004. i prvog albuma ”Balkanplatte”, pa do prošle godine, objavili četiri svoja izdanja, pojavili se na pet kompilacije i odsvirali stotine koncerata po cijeloj Njemačkoj, pa bi o takvom respekabilnom bendu morali znati puno više.
Zovu se Trovači.
Muzika koju sviraju mješavina je ska, reggae i punk ritmova, melodijama dominiraju dvije gitare i sve onda zvuči još energičnije, a pretežno angažirane socijalne i političke stihove pišu – opet kao mješavinu – na srpskom, mjestimično na hrvatskom, te na njemačkom i povremeno engleskom jeziku. Kakva kombinacija! U njoj, kada slušate neki njihov album (poput najnovijeg, o kojem malo kasnije), samo plovite tih 45-50 minuta, skoro nesvjesni jezičkih izmjena, zarobljeni samo zvukom i onim nečim, što se zove uvjerljivost.
Podaci da su privukli pažnju njemačke klupske i festivalske publike, te da ”u rukama” imaju preko 250 koncerata, pokazuju da očito ni Nijemcima ta multi-jezičnost nije smetnja da ih razumiju i prihvate. K’o svoje. Ali, naši su, što otkrijete kroz karakterističan humor i (samo)ironiju njihovih muzičkih priča.
Kostur Trovača čine braća, Danko Rabrenović, koji pjeva i svira gitaru, i Boris Rabrenović, koji svira gitaru i pjeva (bitan je redoslijed uloga). Danko je u Njemačku stigao na samom početku balkanske nesreće, 1991. godine, brat mu se pridružio 2000. godine i svoju zajedničku gastarbajtersko-egzilsku sudbinu kanalisali su kroz bend.
Prvi album ”Balkanplatte” (2004.), u produkciji kultnog beogradskog novovalca Vlade Divljana, omaž je jugoslavenskom novom talasu, a na drugom ”Kuku Lele” (2007.) Trovači su se prvi put predstavili i s autorskim materijalom.
U to vrijeme, 2008. godine, dogodio se Eurovision Song Contest u Beogradu i njemačka NDR televizija je u Hamburgu priredila Grand Prix Party, u čiji program poziva i Trovače. Za njih je to značajan trenutak bio, jer svirali su pred 30.000 ljudi i u direktnom TV prijenosu ih je vidjelo još oko 7 miliona ARD gledatelja.
Treći album “Malo morgen” pojavio se 2010. godine, a krajem prošle izašao se novi pod nazivom ”Aprililili” i Trovači su još jednom obišli Njemačku, svirajući u 20 gradova.
“Aprililili” je snimljen u holandskom studiju Sing- Sing pod producentskom palicom Đanija Pervana (ex-Zabranjeno pušenje i Letu štuke), koji je svojim prepoznatljivim manirom naglasio minimalizam i energiju blisku novovalnim bendovima s početka 1980-ih.
U 12 brojeva (”Ma se pitam”, ”Aprililili”, ”Che”, ”Is It Okey”, ”Kaj ne da da”, ”Maine Liebe Du”…) autori opisuju život u egzilu, poigravaju se gastarbajterskim klišeima i srceparajućim temama (u jedinoj baladi ”Proleće”, na kraju albuma), ali muzikom pozivaju na ples. Ironija i kritika koju iznose u stihovima sasvim je na mjestu, a naglašeno razigrane melodije samo ističu apsurde ovog planetarnog trenutka.
Na kraju priče o Trovačima navedimo i ostatak ekipe: Atila Đember (bas i vokali), Aleksandar Glišić (bubnjevi) te njemačka mini-brass sekcija Sven Heilmann (truba) i Peter Paul Heinen (trombon).
Ako je i vas fascinirala ova petorka, pratite ih nadalje na www.trovaci.de.
Budući da za sjajnu naslovnu pjesmu još nisu snimili spot, možete je poslušati u audio formatu, a u video verziji vidjeti dva broja s novog albuma.
