Rock i politika u braku nikada nisu rađali sretnu djecu. Imanentno rocku trebalo bi biti preispitivanje ili makar držanje izvan dnevno-partijskih interesa i okvira bilo koje boje.
Ili nije? U svakom ciklusu američkih predsjedničkih izbora do nas stižu vijesti o nekim slavnim muzičarima koji se priklanjaju i nastupaju na predizbornim skupovima jednog ili drugog kandidata.
Dakle, nismo mi, ovdje, izmislili toplu vodu. Razlika je ”samo” da u Americi odvajkada imaju tek dvije struje koje se stalno smjenjuju na vlasti, demokratsku i republikansku, a kod nas ih je dvadeset i dvije. Još važnije – za koga je, recimo, Springsteen ili Kid Rock, na kraju ne bude sudbinski važno ni muzičarima ni političarima, dok kod nas to postaje pitanje senzacionalizma, konfrontacije, manipulacije i najnižih strasti. Nešto što se (opet) teško zaboravlja.
Pitanje svih pitanja glasi: mogu li se razdvajati lik i djelo? Ima li pravo bilo koja javna osoba svoje intimne političke stavove prenositi u svoj javni rad? U našoj praksi ima, jer, zaboga, mi smo postali turbo-demokratični. Ali, posljedice mogu biti strašne. Znamo to iz kasnih osamdesetih i paklenih devedesetih.
Zbog toga svako koketiranje celebritija sa bilo kojom političkom opcijom ovdje pokreće lavinu. Rijetke su argumentirane reakcije, uglavnom preovladava euforija. Ona je pratila i najnoviji slučaj, nedavno pojavljivanje Riblje čorbe na jednom velikom beogradskom političko-populističkom skupu. Rokeri su se zgražali, inteligencija (zanimljiv je taj naziv) uglavnom je bila tiha, a narod se, po običaju, zabavljao komentarima po društvenim mrežama, koji im je sam Bog dao kao poligon za ispucavanje svih mogućih frustracija.
Pri tome je vrlo interesantno pitanje broj jedan – da li bi nastup bilo koje folk zvijezde umjesto Čorbe imao jednak odjek ili bi se smatrao ”normalnim”, nečim što se kao podrazumijeva, pa onda može i prihvatiti? Je li rock, inače medijski marginaliziran, odjednom dobio ulogu od nacionalnog značaja?
Zbog toga se u cijelom koloritu stavova izdvaja se: ”To je ipak Bora Čorba danas, ništa više nismo ni očekivali”. Abolirati bilo koga samo zato što je ‘takav’, jednako je davanju podrške.
A drugo je pitanje: kakve reakcije bi bile (ili trebale da budu) da je Borin bend svirao za suprotnu političku elitu?
U svakom slučaju, potvrđuje se početna rečenica ovog teksta. Kojoj možemo dodati još jednu – onog trenutka kada je Bora Čorba počeo svoj politički stav prenositi u svoj javni, muzički integritet, više nikada ništa ni približno nije napisao kao u ranim godinama.
Drugim riječima, politika je opet (i uvijek) na dobitku. Svi ostali, pa i Bora, u njoj su pijuni.
U nastavku prenosimo još jedno viđenje ove priče, u još širim okvirima, kojom se pozabavio naš saradnik Goran Živanović.
Potpuno se slažem. To što je Bora sa grupom nastupio na političkoj manifestaciji ništa ne umanjuje od njegove veličine. Pa da je za ovih 40 godina napisao samo “Pogledaj dom svoj anđele” ostao bi nezaboravan za mnoge generacije. Uostalom, i prvi ni jedini koji je nastupio na političko-populističkom skupu. Pa i on, i ostala četvorica članova grupe, imaju pravo na svoj politički stav kao i svi mi ostali.