Indexi su u novembru 1994. u Londonu izveli koncert “Aid Appeal for Bosnia and Herzegovina”, a domaćin im je bio mostarski pjesnik Mišo Marić, autor stihova za neke njihove pjesme, koji je u Englesku nešto ranije dospio kao izbjeglica.
Taj uglavnom manje poznat događaj od prije ravno 25 godina (na naslovnoj fotografiji), Mišo Marić je kasnije trajno ovjekovječio u svom ‘’Pismu iz Londona’’.
*
Od novembra do novembra jednostavno kiša pada.
Davor je ispio zlatni pehar ljubavi (a bogami, i alkohola) do dna, i otišao preko Modre rijeke.
Družili smo se godinama, a redovno novembrima. S kapljicama “Kiša”, a ponekad i s Kemicom, hodali smo Evropom uz praznik Državnosti i utrnulih baklji. Pa i posljednji BiH praznik zajedno, svečano i tužno slavili smo u Londonu, novembra 94. Indexi su već bili internacionalna grupa. Davor i Fadil su stigli kroz tunel, iz Sarajeva, Bodo iz Praga, Neno iz Slovenije a Đoko je, dan prije polaska, ranjen pa je umjesto njega dosao Peco iz Hrvatske.Došao je bolan, prebolan i sijed Kemica, a u ime Predsjedništva, dr Mirko Pejanović.
Koncerti su se pjevali i plakali, Kemici sam donosio stolicu i gitaru do mikrofona, jer nije mogao sam, Davor je bio optimista, a Mirko me pozvao na “zvaničan razgovor.” Nakon dobrotvornog koncerta, (šta je bilo s prihodom – ne znam, ali vozne karte čuvam za uspomenu, i nikad ih nisam naplatio) pozvani smo Mirko, Pjevač, Kemica i ja, kao scenarista i jedan od voditelja, na sarajevsku, izbjegličku veceru kod Seke i Milenka Albahari.
Poslije večere Davor je krenuo po vinu, Kemica po čaju a Mirko zvanično: kako je nedavno bio u Mostaru, kako su o meni tamo lijepo govorili, kako se konsultovao u Predsjedništvu i kako bih se trebao vratiti na TV i priključiti Srpskom građanskom vijeću.
Odgovorih da me strah kad o meni lijepo govore, učini mi se da sam maloprije umro, kako sam se nudio TV-u ujesen 93., al’ nisu odgovorili, da hoću u Udruženje pletilja Vilerovih goblena, ribara il’ umirovljenih stonotenisera, al’ u bilo koje s nacionalnim predznakom – neću. Kemica me podržao: “Sjedi, Miške, tu gdje si, s porodicom, kad bude vrijeme, ja ću te zovnuti.” Davor se složio. “Kume, doći ćeš kad bude novo Predsjedništvo i novi Predsjednik”.
Član Predsjedništva se zainteresovao ko bi to trebao biti novi Predsjednik. Davor se skoro ljutnuo: “A da to nema ko bolji od Pjevača!?”.
Ne znam kakav bi Predsjednik bio Davorin Popović. Ali sam sigran da bio bio prvi koji ne bi falš pjevao. Da bi i ovaj Dan državnosti Bosne i Hercegovine obilježili dostojanstveno, kako to ona zaslužuje… Bar bez zapišavanja fotosa jednog od njenih projektanata, Josipa Broza…
Društvo s novemabarske praznične večere u Londonu 94. se rasulo. Mirko vratio za katedru, Pjevača slušam sa starih kaseta, Kemica se javi, ponekad, uživo…
A od novembra do novembra jednostavno kiša pada…
Mišo Marić
