Još dvadesetih godina prošloga stoljeća čuveni austrijski izumitelj i šumar Viktor Schauberger u svojim radovima je tvrdio da se voda ponaša kao živo biće, odnosno, da ima svoj život i smrt, te da se, ako s njom nepravilno postupamo, može “razboljeti” i svoje “bolesno” stanje prenijeti na organizme biljaka, životinja i ljudi.
Schauberger je također govorio da voda u prirodi sama sebi dubi vijugave tokove i tako čini nutarnje pokrete koji prikupljaju više snage nego što je čovjek u stanju izmjeriti, a da ravne vodovodne cijevi oduzimaju vodi njenu vitalnost potrebnu za život svih bića.
Na ovim temeljima nikle su tvrdnje poput ”Recite vodi da ste zdravi i onda ćete biti zdravi, recite joj da ste sretni i voda u tijelu će to pamtiti”.
Dakako, vrijedni i obratno. Dakle, sve što kažete, voda u vašem tijelu će pamtiti i tako ‘postupati’.
Voda je najrasprostranjenija tvar u prirodi. Oko 75% Zemljine površine prekriveno je vodom, a toliki je otprilike i udio vode u ljudskom tijelu.
Od ukupne vode na Zemlji oko 97,5% je slano i nalazi se u morima, a od preostalih 2,5% slatke vode oko 70% je zamrznuto u polarnim ledenim kapama, pa je gotovo šokantno koliko mali dio vode je, zapravo, dostupan za korištenje. A i on se zagađenjem sve više smanjuje.
Sve su ovo odavno poznate stvari, no priča o ”pamćenju vode” relativno je nova za nauku.
Tek pojavom mikroskopa i fotoaparata došlo se do dokaza o ’veličini ’ vode i njenoj moći.
Nakon ranog Schaubergerovog istraživanja, jedno od najvećih vodio je japanski naučnik Masaru Emoto, koji se bavio različitim spoljašnjim uticajima na vodu – od zagađenja do riječi, misli, muzike, pa i molitve, te je o tome napisao i knjige ”Poruke skrivene u vodi” i ”Istinska moć vode”.
Emoto, kao i ostali naučnici koji su ponudili dokaze da voda pamti, zaključuje da ”život kakvim živimo i svijet u kojem živimo zavise samo od nas! Ako mislimo i izgovaramo riječi ljubavi, sreće i zahvalnosti, takve će nas okolnosti pratiti, te ako širimo pesimizam, strah, nezadovoljstvo ili tugu, takvo će nam biti i okruženje.”
No, vezano za “pamćenje” vode, nametnuo se i drugi – ekološki problem!
Zbog spoznaje da voda pamti sve što je u nju bilo ispušteno, bez obzira na sva pročišćavanja, filtriranja i druga tretiranja, voda nam uredno vraća sve što smo u nju odložili.
Masaru Emoto je uzeo nekoliko hiljada uzoraka vode iz izvora, rijeka i jezera, koje je zamrzavao i promatrao njihove ledene kristale pod mikroskopom. Primijetio je da potpuno čista, prirodna voda iz planinskih potoka ili izvora, formira savršene heksagonalne kristalne oblike neobične ljepote, dok su kristali dobijeni iz zagađenih ili stajaćih voda nepravilni i deformirani.
Svoje je istraživanje proširio na djelovanje muzike i govora na vodu.
Kada je destiliranu vodu izlagao muzici, voda je formirala kristale ovisno o tome je li joj se određena kompozicija ”svidjela” ili ne. Tako je, recimo, nakon “slušanja” Bacha formirala skoro savršene strukture, a na zvuke heavy metala oni su bili deformirani.
Posljednjih godina počela su se otkrivati čuda vode, ali je moderna nauka još uvijek nijema pred ovim čudesnim fenomenom. Za njegovo otkrivanje očito je potrebno novo naučno razmišljanje koje neće biti ograničeno okoštalim dogmama.
Preuzeto sa Zen.ba
