Knjiga ”Zenica blues: od Perviza do Arene”, u zajedničkoj produkciji udruženja ”Zona muzike” i Gradske biblioteke Zenica, kao i istoimeni kratkometražni dokumentarac, koji zajedno rade isto udruženje i Televizija Zenica, prvi je dokumentaristički prikaz zeničke pop i rock scene u njenih 55 godina.
Prvi zvuci rocka u Jugoslaviju stižu krajem 1950-ih godina, ali početak ’60-ih je ono prvo zlatno doba, kada se po cijeloj zemlji rađaju vokalno-instrumentalni sastavi, među kojima su Indexi, Crveni koralji, Siluete, Iskre, Zlatni dječaci, Elipse, Roboti, Džentlmeni, Zlatni akordi, Kameleoni i prvi rock and roll heroji mladih, Perica Stojančić, Mile Lojpur, Karlo Metikoš alias Matt Collins, Drago Mlinarec i Davorin Popović Pimpek samo neka imena na čijem radu počivaju ne samo temelji, nego i nemjerljivo vrijedni dometi pop kulture.
I u Zenici se tih ranih godina pojavljuju prvi ansambli, Elma, Elektron, Demoni, Perfidija… a iz ove potonje nastaju Giganti i otprilike uporedo s njima Plameni dječaci.
Giganti i Plameni dječaci!!
Da, dobio je i ‘grad čelika i vatre’ svoje stupove na kojima će se graditi scena, svoje prve rock and roll zvijezde, vokalno-instrumentalne sastave s kojima je sve ozbiljnije krenulo. A krenulo je zahvaljujući i prvim prostorima za redovne igranke.
Početkom 1964. rođen je najprije Dom mladih, što se događa 5 godine prije slavnijeg sarajevskog Doma mladih uz Skenderiju, prostora koji će biti žarište BH rocka. Nova ključna godina je 1966., kada je zeničkim vokalno-instrumentalnim sastavima na raspolaganje dodijeljena zapuštena sala Kulturno-umjetničkog društva ”Ibrahim Perviz”. Plesna dvorana je kolokvijalno nazvana Perviz i preživjela je još samo četiri godine, jer je srušena početkom ljeta 1970. godine, da bi na njenom mjestu ’72. niknuo stadion ”Bilino polje”.
No, valjda i zbog toga ”Perviz” je postao mit. Simbol ranog zeničkog rock and rolla.
Kao što danas legendi sliči priča da su desetak momaka iz Giganata i Plamenih dječaka sami sređivali devastiranu dvoranu i, što je važnije, poveliku binu koju Dom mladih nije imao, pa kad su sve doveli u red, svirao se rock prvih mjeseci u Pervizu skoro svaki dan, a smjenjivali su se najčešće Giganti i Plameni dječaci, na plesnim večerima zbog kojih je sala uvijek bila ispunjena.
Od tog vremena traje zenička rock and roll priča. Tek povremeno ona će odjekivati i puno širim prostorima, zahvaljujući nekim posebnim autorima.
Među njima su akustičar-kantautor Nedžad Čamdžić Džadžo, daroviti Enes Bajramović iz Plamenih dječaka koji se pročuo kao lider i autor svih poznatih pjesama sarajevske grupe Cod, zatim Zoran Kesić s početka priče o grupi Hari Mata Hari, Josip Bašić i Armin Bujak čako članovi sarajevske Formule 4, Vatroslav Markušić kao violinista Animatora i Plave trave zaborava, Miroslav Uzelac kao pjevač i autor u novosadskim punk bendovima Pečat i Sinovi, pa mlađani Aljoša Buha, koji je bas gitaru zasvirao prvo u zeničkim sastavima Ragby i Almanah, prije nego se pridružio Crvenoj jabuci, zajedno sa zeničkim bubnjarom Darkom Jelčićem Cunjom, te autentični gradski sastav Nemoguće vruće, prvi zenički bend koji se potkraj 1980-ih s prvim autorskim albumom nametnuo kao ‘senzacija iz provincije’.
I u novom mileniju Zenica je imala svoje uspješne rock ‘ambasadore’. Udaraljkaš i bubnjar Albin Jarić aka Jimi Rasta je, poslije manje poznatog razdoblja na Jamajci, od 2001. do 2004. je bio stalni član Zabranjenog pušenja, klavijaturista Ian Vrba je svirao u Galiji, na amsterdamskoj alter rock sceni zapaženu ulogu imao je sastav Makazoruki, čiju postavu su činila četiri Zeničanina, bivša pjevačica Dubioze kolektiv, Adisa Zvekić, gradi sve uspješniju karijeru u Norveškoj, Mirsad Jelešković Giga (ex Giganti) vrlo uspješan je u Australiji sa svojim kvartetom Uzunstein Chamber Orchestra, a u New Yorku živi i stvara kantautor Leon Majcen, 20-godišnji muzičar koji upravo snima svoj drugi album. A u Zenici djeluje novi autentični sastav, Balkaneros, sve poznatije ime u regionu. I, dakako, tu su Adis Zvekić i Almir Hasanbegović, frontmenski dvojac i znak prepoznavanja znamenite Dubioze kolektiv, čiji svjetski uspjeh Zeničane čini posebno ponosnim.
Lokalni rock and roll junaci
No, sve te godine grad je imao i vlastite, lokalne junake, muzičare što su činili inspiraciju svakoj novoj generaciji koja se željela muzički izraziti. Emil Jekauc, Naim Beganović, Boro Augustinović, braća Stevanović, Mirsad Giga Jelešković, Kemal Ključanin, Miladin Čukvas, Željko Stapić, Zoran Grgić Grga, Nisvet Abdulović, Saša Domuz, braća Grgić, Amir Halać, Boris Gavrić, Jasmin Hrnjić, braća Trivunić, Asmir Spahić, Miro Kovačević tek neki su od onih koji od sredine 1960-ih, pa u ’70-ima i ’80-ima stoje u prvim redovima rokerskih pionira što se diče pripadnošću univerzalnom, planetarnom, filantropskom rock plemenu.
Ratne godine su posebna priča u kojoj posebno mjesto imaju prvi autorski zenički hip hoperi, Gluho doba (koje će kasnije biti dio Dubioze kolektiv), Mučenička grupa i drugi, a uz njih pristižu nove generacije, od kantautora Zlatana Alispahića, Ofingera, Dublera, Adrenalina, VEK-a, BelCanta, Balkanerosa, Zlatana Karića, Trojice, BruhUuhu do neke nove milenijumske djece koja nastaju pod okriljem kolektiva koji se tako simbolično zove ”Naša djeca”. Nastavak je to sage koja ima korijene, traje decenijama i, još važnije, ima budućnost.
Dakako, za scenu je značajnu ulogu imala i lokalna medijska podrška, najprije kroz program Radio Zenice u ’70-im i ’80-im, čiji muzički sadržaj su kreirale prve dvije generacije radijskih ljudi – Željko Urban, kao pionir, a potom Radomir Iličić i Josip Dujmović. Pojava prvih privatnih radio stanica (CD radio, Zenit) na scenu dovodi treću generaciju radijskih DJ-eva, Zorana Mišetića, Semira Čolića Čolu i Almira Hadžajlića Labuda, te Edina Sinanovića, perjanicu Radio Zenice u novom mileniju.
Sa više od dvjesto sastava – nekih čija su imena također ostala dio mita, kao i većine, nažalost, skoro zaboravljenih – provlačila se ta priča i kroz niz manjih ili većih prostora u kojima je tinjao rock kao nova generacijska kultura: Dom na Kanalu, Kasina, Radnički dom Željezare sa kinom Metalurg, sala MZ Odmut, hol Industrijske škole, Dom kulture, Papirna, hotel Metalurg, dvorana Bilmišće, kino 29. novembar, Metalurgija, Studentski dom, Kino 1. maj u Crkvicama, prvi privatni klub Jazz u Krivačama, Dom mladih na Jaliji, staro Pozorište… pa ovomilenijski Hard Rock/Zona, Klub 072, Jazz, Bato, Mutvak, Gatto, Kabare… do grandiozne Arene, otvorene 20. marta 2009.
Fotomonografija ”Zenica blues: od Perviza do Arene” (autor Josip Dujmović) priča je o tome. Priča o nezaboravljanju, o kulturi sjećanja, o emotivnom odavanju počasti onima koji nisu kalkulirali ni sa čim, osim što su hjeli biti jednaki svakom od miliona muzičara diljem planete što su se prihvatili mikrofona, gitare, bubnja ili klavijatura.
Istoimeni dokumentarac, u koprodukciji TV Zenica i ”Zone muzike”, u kojem se pojavljuju neki od aktera iz 55-godišnjeg razdoblja lokalne scene, premijerno će biti prikazan u novom izdanju festivala muzičkih dokumentaraca ”dokuMfest”, koji će u Zenici biti priređen od 9. do 13. 9. 2019.
