Nielsen Media Research, koji mjeri veličinu publike u Americi, za 2017. je ustanovio nešto što je odjeknulo muzičkim planetom: hip-hop je prvi put formalno postao najpopularniji žanr u svijetu. Realno ili napuhano?
Nielsen ratings, sistem kojim upravlja Nielsen Media Research, prvi put je objelodanjen 1947. godine i uključivao je istraživanja muzičkih sadržaja u američkim radio programima.
Iako ne uključuje stanje u svim zemljama svijeta, u minulih sedamdesetak godina postao je globalno prihvaćeni parametar, jer u najvećoj mjeri američka muzička industrija i diktira planetarne trendove.
Dakle, izvještaj Nielsena za 2017. godinu – da je hip-hop prvi put postao najpopularniji žanr u svijetu – odjeknuo je kao svojevrsna bomba u muzičkom svijetu. Uz konstataciju da se prošle godine na popisu 10 najprodavanijih albuma nije našao niti jedan iz žanra rocka, izveden je zaključak: hip-hop je preuzeo krunu i zauzeo vodeću poziciju u glazbenoj industriji.
No, je li zaista tako, imajući u vidu da je novo (digitalno) vrijeme donijelo sasvim nova pravila u određivanju veličine publike i popularnosti, odnosno komercijalnosti izdanja i izvođača.
U sjajnoj analizi za portal Muzika.hr, ovu temu raščlanjuje Matea Milevoj, iz čijeg teksta prenosimo neke najznačajnije detalje.
Pravila igre posve su se promijenila – započinje autorica svoju analizu – zahvaljujući streaming platformama kao što su Spotify i Deezer.
Prije nekoliko godina glazbena je industrija odlučila stati na kraj poražavajućim statistikama koje su ukazivale na ono što smo tad već svi znali – prodaja albuma svela se na minimum.
Da bi se ovaj trend prekinuo uvedene su takozvane jedinice ekvivalentne albumu, odnosno, ako netko putem interneta kupi 10 pjesama s vašeg albuma, ili ako sakupite 1500 streamova, to se računa kao da ste prodali jedno fizičko izdanje, bez obzira na to imalo ono 15, 20 ili 30 pjesama. Iz istog razloga je u hip-hopu i R&B-ju pokrenut trend izdavanja albuma s više od 20 pjesama (Chris Brown je na posljednji LP natrpao čak njih 45!) U prijevodu – ako Drake na jednom albumu ima globalni hit kao što je “One Dance”, koji je streaman milijardu puta, zahvaljujući samo toj jednoj pjesmi ima veću prednost i šansu da se na kraju godine pojavi na popisu vlasnika najprodavanijih albuma.
Da bi se bolje objasnila bizarnost ovakvog načina brojanja prodanih primjeraka, posljednje izdanje Eda Sheerana, koje je prvenstveno zahvaljujući PR mašineriji i hitu “Shape Of You” prodano u više od dva milijuna jedinica ekvivalentnih albumu, u stvarnosti je prodano u 511 tisuća fizičkih primjeraka, samo 40 tisuća više nego posljednji album Metallice “Hardwired … To Self – Destruct”, koji bi se po navedenom kriteriju trebao naći na trećem mjestu najprodavanijih albuma prošle godine.
Po istom je kriteriju jedini hip-hop izvođač koji se našao na popisu vlasnika 10 najprodavanijih albuma Kendrick Lamar.
Još jedna zanimljivost je da se na Pollstarovom izvješću na popisu 100 najprofitabilnijih svjetskih turneja našlo svega pet hip-hop izvođača, od kojih niti jedan nije dospio u top 10. Najbliži je Drake koji je zauzeo 34. mjesto, iako je diskutabilno o njemu pričati kao rap glazbeniku u “Hotline Bling” eri.
Usporedbe radi, najprofitabilnije su bile turneje rock izvođača kao što su Guns N’ Roses, Metallica, The Rolling Stones i Roger Waters.
Ova statistika otvara brojna pitanja: preferiramo li danas slušati određene žanrove i izvođače ili određene pjesme? Ima li uopće smisla uspoređivati žanrove u bilo kojem kontekstu? I možda ono najbitnije, postoji li objektivan način kojim se može utvrditi koji je žanr trenutno u svijetu najpopularniji?
Integralni tekst možete pročitati ovdje, a mi temu i dilemu završavamo vlastitim konstatacijama. Prva je, za utjehu rock fanovima – rock je i dalje itekako živahan, vitalan i popularan, a druga – popularna muzika globalno nikad nije bila raznolikija, bogatija i provokativnija.
Vaša osobna istraživanja, bilo po prošlosti ili aktuelnim trendovima, samo su vaša. Sve usporedbe žanrova i njihovo rangiranje stvar su industrije i profita.
Naslovna fotografija: Anamarija Vartabedijan, Beograd – Metallica u Beogradu 2012.
Ostale fotografije – iz konkursa #MeToo za regionalnu žensku izložbu koncertne fotografije
