Naša kuća bila je sagrađena uz glavnu cestu. Šezdesetih godina dok nije bilo magistralnih puteva bila je to najprometnija cesta u okrugu.
Zvala se Brodska.
Njom nikada nisu plovili brodovi. Zato jesu svi autobusi, svi teretni kamioni sa vrelom troskom, sve fiće, stojadini i tristaći, sva zaprežna vozila i svi ciganski karavani sa uigranim medvjedima koji bi se za žutu banku izdigli na svoje zadnje noge i upriličili težački trbušni ples za nas stanovnike kvrgave Brodske ceste. Vlasnici krupnih medvjeda lupali bi rukama po instrumentalnom sredstvu zvanom def.
Bilo je nešto maestralno u scenskim nastupima tih ogromnih medvjeda – skoro groteksno i zastrahujuće ujedno.
Grdosija od životinje koja nas je realno mogla sve rastjerati, povrijediti, zgnječiti i polomiti nije činila ništa od toga.
Sva međeđa moć i snaga bila je ustremljena ka jednom običnom izdizanju na zadnje noge i nekoliko žustrih pokreta masivnim tijelom u ritmu defa, a po nalogu gazde ili gazdarice – putujućih Cigana čergara.
Moja Fadila me čvrsto držala za ruku, dok bismo u gomili odašiljali poglede u poslušnu moć i pokornu silu – velikog međeda.
Def je instrumentalno čudo!
Ushićenje koje je u meni djevojčici izazvao ples međeda na našoj kapiji nije uspio zamijeniti ni direktan pogled na otmjene, uvježbane, lagane i perfektne ruske i pekinške balerine – labudice, direktno u bečkoj Operi.
Majka je ocu navečer, kad se vratio s posla, pričala o međedu, čergarima, kočijama… zabrinuto dodajući:
– Na nju treba dobro pripaziti! Utrnula mi je ruka držeći je. Da je bilo ko od onih Čergara zovnuo, otišla bi. Nikakvih stega, nikakvog straha. I međedu bi prišla. Isto da je omanđijana. Samo ode…
Otac se smijao.
A ja sam se tek nekoliko decenija kasnije uplašila majčinog straha.
Ipak, bilo je kasno.
Otišla!
