Na Olimpijskim igrama u nacističkoj Njemačkoj 1936. godine učestvovalo je 18 Afroamerikanaca u timu SAD.
Iako su apsolutno dominirali na atletskim igralištima i osvojili 14 medalja, što naravno nije bilo u skladu s teorijom nacista o „arijevskoj rasnoj superiornosti”, samo jedan atletičar ušao je u legendu.
Džesi Ovens, jedan od najvećih olimpijaca svih vremena, osvojio je tada četiri zlatne medalje. Međutim, ono što je američka propagandna mašinerija decenijama poturala kao istinu – odbijanje poniženog Adolfa Hitlera da se rukuje s nosiocem olimpijskog zlata – ispostavilo se kao netačan podatak.
Američki olimpijski komitet je u početku podržao ideju o bojkotu Olimpijade u Berlinu. Tada su Nijemci pozvali u goste šefa Američkog komiteta, bivšeg olimpijca Ejverija Brandidža, gdje je postignut kompromis, i Njemačka je dozvolila nekima od njemačkih Jevreja da nose boje njemačke zastave na Olimpijadi.
Mnogi Amerikanci su vjerovali da će crne sportiste loše tretirati u Berlinu. Novinari su često pisali o navodnim rasnim uvredama od strane njemačkih novinara, ali i zvaničnika.
Međutim, istina je da je Gebelsova propagandna mašinerija funkcionisala besprijekorno. Antisemitski plakati i publikacije su uklonjeni s ulica, a novinari i fotoreporteri su dobili jasne instrukcije da budu oprezni pri izvještavanju.
Ispostavilo se da njemačkom narodu, ipak, nisu bile potrebne instrukcije. Nakon što je Džesi Ovens osvojio prvo zlato u trci na 100 m, preko 100.000 posjetilaca je uzvikivalo njegovo ime: „Džes-sai O-Vens!”
Ono što je Ovensa još više oduševljavalo, bila je činjenica da je smatran zvijezdom i van stadiona, pa je tokom svake šetnje ulicama Berlina bio primoran da se fotografiše s fanovima i daje autograme.
Najfascinantniji podatak je svakako onaj da su crni sportisti, zapravo prvi put u istoriji sporta, dobili priliku da ručavaju i dijele smještaj s bijelim sportistima baš u nacističkoj Njemačkoj.
Ovens i njegove afroameričke kolege iz olimpijskog tima SAD smješteni su u integrisanom Olimpijskom selu nadomak Berlina i uživali su apsolutnu slobodu kretanja. Upravo to je podstaklo Roberta Vana, jedinog prisutnog afroameričkog novinara, da napiše: „Ovi Nijemci su sjajni. Imaju sportskog duha i poznaju fer-plej koji prevazilazi barijeru boje.”
Ali šta se to dešavalo na stadionu nakon što je Ovens osvojio prvu zlatnu medalju?
Prvog dana takmičenja Hitler se rukovao samo sa njemačkim olimpijcima, a zatim napustio stadion. Olimpijski zvaničnici su kasnije insistirali da se Hitler pozdravi sa svakim osvajačem medalje ili ni sa jednim. Hitler se odlučio za ovo drugo i preskočio sve dalje dodjele medalja.
Nakon novinskih izvještaja da je Hitler namjerno izbjegao da se rukuje s Ovensom, afroamerički šampion je tada izjavio za The Pittsburgh Press:
„Hitler je imao ograničeno vrijeme boravka na stadionu, pa se desilo da je morao da ga napusti prije ceremonije proglašenja pobjednika na 100 metara. Ali prije nego što je otišao krenuo sam ka emiterima i prošao pored njegove lože. Mahao mi je i ja sam mahnuo njemu.”
Po završetku igara, Hitler je lično napisao pismo Ovensu, čestitajući mu na spektakularnim pobjedama. To je zapravo bilo mnogo više nego što je dobio od američkog predsednika.
Predsjednik Frenklin Ruzvelt nije čestitao Ovensu niti ga je pozvao u Bijelu kuću. „Nije me ignorisao Hitler nego Ruzvelt. Nije mi čak poslao ni telegram”, rekao je tada Ovens.
Javnost nije bila oduševljena Ovensovim poređenjima Njemačke i SAD. Umjesto sportskog priznanja, Ovens je izbačen iz Američke unije amaterskih atletičara i nije predstavljao svoju zemlju na atletskom turniru u Švedskoj.
Zaposlio se kao domar u osnovnoj školi, potom kao radnik na benzinskoj pumpi, a dodatno je zarađivao trkajući se protiv pasa i konja. „Govorili su mi da je ponižavajuće za olimpijskog šampiona da se trka protiv konja, ali šta je trebalo da uradim? Imao sam četiri zlatne medalje, ali ne možete da jedete medalje.”
Ovens je kasnije rekao da njegovo najljepše sećanje sa Olimpijskih igara u Berlinu nije bilo vezano za politiku, medalje i ceremonije, već za prijateljstvo koje je razvio sa njemačkim atletičarom Lucom Longom.
Long je samoinicijativno prišao Ovensu, savjetujući ga kako da poboljša performanse u skoku udalj, što je urodilo plodom, i donijelo Ovensu četvrtu zlatnu medalju na Igrama. Ostali su prijatelji i poslije Olimpijade, a Long je poginuo služeći njemačku vojsku u Drugom svjetskom ratu.
Preuzeto (uz dopuštenje) sa: http://princip.info/
