“Skeleton Tree” je album recitativa. U prvom je planu Nick Cave koji više izgovara riječi nego što ih pjeva, a The Bad Seedsi su tu da pjesme zaviju u prikladnu atmosferu. Zapravo, The Bad Seeds su uspješno izveli vlastitu demisiju: oni su se držali principa ‘važno je što ne odsviraš’, oni su apstraktni slikari kojima je genijalni šef rekao da stvaraju klaustrofobičnu, enigmatičnu, mračnu pozadinu, koja nije za svakoga, ni za svaku prigodu.
Instrumenti ne sviraju, oni trepere, a Cave je običan čovjek, grešnik, koji se suočava s neizbježnim, pri čemu je izgubio strah da će izgubiti nešto jer je već ranije izgubio sve. U procesu nastanka albuma Caveov sin Arthur je tragično poginuo, i to nije bila prva nenadana smrt u Caveovoj užoj obitelji. Naime, mladi je Nick u dobi od 19 godina bio uhapšen i optužen za provalu. Majka ga došla ‘izvući’ u policijsku stanicu i od nje je doznao da mu je otac upravo bio poginuo u prometnoj nesreći.
Uvodna “Jesus Alone” služi kao primjer kako instrumenti daju više zvuka, a manje konvencionalnu melodiju, s razoružavajućim efektom. To nije singl, nije pjesma za radio, to je svjedočenje čovjeka iz privatnog pakla. Stvar broj dva, “Rings of Saturn“, svojim stihovima služi kao uzemljenje: “And this is the moment, this is exactly where she is born to be. Now this is what she does and this is what she is”.
Nešto dalje, Cave grafički opisuje suočavanje s tragedijom: “And spurting ink over the sheets but she remains, completely unexplained, or maybe I’m just too tongue-tied to drink it up and swallow back the pain. I thought slavery had been abolished. How come it’s gone and reared its ugly head again?”
Pjesma broj tri, “Girl In Amber“, ogledni je primjer teze da su The Bad Seedsi prerasli okvire klasičnog pratećeg sastava i postali graditelji zvučnog zida, koji je, paradoksalno, sve veći što je instrumentalnih dionica manje (“Anthrocene”). Neki će se sjetiti, starog albuma Nico “Marble Index”, no ovdje je riječ o mnogo artikuliranijoj umjetničkoj viziji.
Iako je cijeli album visoke kvalitete, poseban spomen zaslužuje zaključni trojac pjesama: “I Need You” je više isplakana nego otpjevana, Else Torp skupa s Caveom blista na “Distant Sky“, koja meandrirajući kroz glasove pune životnih slomova skupa sa zaključnom “Skeleton Tree” daje utjehu.
Zoran Tučkar (Muzika.hr)
