Jedan od običaja – da drugima poželimo sve naj u Novoj godini, a sebi neke odvažne promjene u životu – igrom slučaja dobio je posebnu notu u svijetu muzike, koji mi je kreirao cijeli život, makar ne sviram i ne pjevam, makar nisam nikakav njegov ekspert i pripadam mu samo emotivno, bez ograničenja.
U medijskom oslikavanju kako je diljem regiona javno i ‘mitingaški’ dočekana Nova, ističe se naslov ‘Spektakl na svjetskom nivou Dine Merlina u Dubrovniku’.
Ničim izazvan (a još više neizazvan da nazočim ponuđenom Miligramskom slavlju), prelistavajući kanale svih televizija naletim na snimak Merlinovog koncerta na Koševu, 2015. Prst je već poletio da krenem dalje, no jedan trenutak pobudio je znatiželju. I ostadoh do kraja.
Takvu dinamiku, takvo pažljivo biranje redoslijeda pjesama, takav SHOW nikada još nisam vidio u izvedbi domaćih muzičara! Sve je bilo senzacionalno (makar mi je to jedan od najmrskijih termina).
Scenografija nenatrpana, funkcionalna i sjajna; light show vrhunski, od diskretnog do eksplozivnog; kostime svih izvođača kreirao je majstor zanata, promišljeno, oku ugodno, spektakularno; instrumentalisti nenametljivi i ‘svi za jednoga, jedan za sve’ besprijekorni u svakom trenutku; režija koja u skoro tri sata ni jednom nije ispustila konce iz ruku, čak ni kad je na bini bilo skoro 40 izvođača, što prečesto lako sklizne u metež; i Dino – suvereni gospodar showa.
Da, otvoreno se divim tom koncertu, najboljem u domaćem šoumenskom svijetu.
Slijedi razjašnjenje.
Moj svijet je rock. Sa svim njegovim inačicama. Bez ikakvih kompromisa. Samo u toj muzici mogu doživjeti ekstaze i, sorry, jebiga, žao mi je što emocije u jednakom intenzitetu ne izaziva ništa drugo.
Čak ni opus ‘dotičnog’ Merlina ne poznajem dovoljno, ni onoliko koliko bih morao kao škrabalo koje piše o muzici. Ali, mogu čuti i prepoznati veličinu. Svjetsku.
Danas samo Merlina i Gibonnija vidim u tom svjetlu.
U rocku mogu vam nabrojati bar trideset autora i bendova koji me više uzbuđuju, Ali (na moju žalost), samo je Parni valjak, produkcijski, sa svim onim opisima Dininog koncerta, na toj istoj razini.
Samo, onako, usput (što nikakve veze nema sa ovom pričom): iako je neupitna konstatacija da su folkeri dominantno popularni, nikada ni jedan ne može prirediti sličan show. Nije im u biću.
Tek sad slijedi poenta.
Jedna od velikih, za mnoge kultnih zvijezda svjetskog rocka, David Byrne (ex Talking Heads), u svojoj nevjerovatnoj knjizi ”Biciklistički dnevnik” (Bicycle Diaries, 2009.), u jednoj usputnoj epizodi, s dozom oduševljenja, spominje da je na ulicama New Yorka naletio na Paris Hilton.
Njemu, legendi art rocka, muzičaru intelektualcu, njemu da je vrijedno pažnje postojanje neke ”isprazne, ni iz čega stvorene planetarne instant zvijezde”?!
Eto, čini se da jeste. U njegovom svemiru štuje se uspjeh.
U našem uspjeh se uglavnom ne podnosi. Prosječni šefovi ne podnose pametnije i sposobnije podređene, prosječni šefovi političkih partija panično se boje sposobnijeg članstva, prosječni urednici ne vole pametne novinare… svi prosječni jednostavno ne mogu prihvatiti bolje od sebe.
Otuda naša ”intelektualna, kvazi umjetnička čaršija” ne ljubi one koji su previsoko poletjeli.
Volio bih poželjeti da ćemo u godine nove kročiti s novim stavovima. Makar to bila mašta uz jedan od prvih januara.
Josip Dujmović, urednik Glas.ba
