Svjetska kampanja koja počinje 25. 11. Međunarodnim danom borbe protiv nasilja nad ženama i završava 10. 12. Međunarodnim danom ljudskih prava ima jednostavan moto: Prepoznaj. Prijavi. To nije samo privatni problem.
Brojna istraživanja kažu: žene u prosjeku ostanu i do 10 godina sa nasilnikom prije nego se ohrabre ostaviti ga, ali u većini slučajeva ne pokreću postupak protiv njega.
To se događa i zbog toga što, u našoj praksi, u 30 posto slučajeva prijave nasilja, pretučena žena je privedena u policiju skupa s nasilnikom. Drugi razlog je ponovni prolazak kroz traume u toku sudskog postupka, a najgore što se ženama događa jeste vrlo česti stav ‘sama je kriva’.
Prije nekoliko godina ženska ekipa zagrebačkog Otvorenog radija taj je stav parodirala kroz set fotografija Ivena Mastina.
Međunarodni dan protiv nasilja nad ženama obilježava se od 1999. godine u znak sjećanja na dan kada je 25. 11. 1960. sestre Patriu, Minervu i Mariu Teresu Mirabal u Dominikanskoj republici brutalno dao ubiti diktator Rafael Trujillo.
Danas: u SAD-u svaka šesta žena je žrtva nasilja svog partnera… u Hrvatskoj godišnje je oko 11.000 žena zlostavljano, što znači je svakih 50 minuta napadnuta jedna žena… u BiH oko 47 posto žena barem jednom u životu bile su žrtve neke vrste nasilja… seksualno nasilje u vezi doživi oko deset procenata žena… u Srbiji je jedna trećina žena godišnje izložena zlostavljanju, a u 5 godina u porodičnom nasilju ubijeno je 180 žena…
Ovo je samo dio hladne statistike.
Brojke ne govore o neprospavanim noćima svakog djeteta koje na najstrašniji način proživljava nasilje nad majkom, o traumama koje razaraju mala bića, o raspadanju porodica.
Statistika je obmana da se to događa drugima, a ne meni.
Ona ne progovara o mom plaču bez suza i glasa, o malom skutrenom, drhtavom tijelu u kutku sobe, o sićušnim šakama koje utrnu od prekrivanja ušiju, o paklu u glavici zbog pitanja moje krivice za očeve šake po majčinu tijelu.
Gotovo ni jedno nasilje ne ostaje među četiri zida.
Nažalost, stav ”ne miješaj se” čini da tako u praksi, ipak, bude. Unatoč što skoro svi oko nesretne porodice znaju ili makar naslućuju.
Prevencija i medijska i socijalna, sigurne kuće, SOS linije, obuka policije, efikasniji pravni sistem, nedvosmisleno shvaćanje da pretučena žena nije ništa drugo nego žrtva… puno je mehanizama koji mogu pomoći u rješavanju ovog strašnog problema. I svaki od tih mehanizama nedostatno je razvijen.
Zvuči bezizlazno?
Ne, ako ćemo pošast porodičnog nasilja gledati s mrvicom razmijevanja uzroka i puno emocija o posljedicama.
