Prije 20 godina, 22. 7. 1997., u Puli je preminuo pjesnik Boško Obradović, inicijator formiranja Atomskog skloništa i autor svih tekstova pjesama na njihova prva četiri albuma.
Obradović je 1968. u Istarskom narodnom kazalištu u Puli režirao predstavu “Atomsko sklonište“, koja je urađena po njegovom izboru pjesama iz svjetske antiratne poezije te nekih njegovih stihova, i već tada je počeo raditi na ideji rock grupe koja bi snimala muziku na njegove tekstove.
Takav sastav je i formiran početkom 1977. i prvu postavu su činili Bruno Langer (bas), Sergio Blažić (vokal), Dragan Gužvan (gitara), Eduard Kancelar (klavijature), Saša Dadić (bubnjevi) i Rudolf Grum (prateći vokal).
Debitantski album “Ne cvikaj generacijo” objavili su naredne godine i na njemu, kao i naredna tri izdanja, sve tekstove napisao je Obradović, a albumi su započinjali njegovim kraćim recitiranjem stihova. Najpoznatije numere s tih albuma su “Ne cvikaj generacijo“, “Pomorac sam majko“, “Bez kaputa“, “Pakleni vozači” i “U vremenu horoskopa“.
Nakon četvrtog albuma pod nazivom “Extrauterina” (1981.), Atomsko sklonište i Obradović prekidaju zajednički rad, a ulogu tekstopisca, uz kompozitorsku, preuzima Langer, koji već na sljedećem albumu ”Mentalna higijena” (1982.) ima niz uspješnih brojeva, među kojima su dva današnja klasika rocka, ”Treba imat dušu” i ”Žuti kišobran”.
Obradović i Sklonište, bila je to tada i ostala je iznimka od uobičajenog pravila u rocku – da za bendove, osim ponekog broja, ne piše niko izvan ekipe. No, njegova poezija je na početku karijere pulskog benda bila vrlo značajna nijansa koja je Atomce izdvojila i lansirala odmah u vrh hard rock scene.
Boško je poslije razlaza sa Atomskim skloništem pisao rijetke tekstove za Jadranku Stojaković, Stijene, Borisa Aranđelovića, Lidiju Percan, ali ni jedna tema nije imala istu snagu kao ranije.
