Datum izdanja: april 2017.
Izdavač: Juda Records
Žanr: acoustic rock, blues
Ocjena: 4
Pjesme:
1. Pretty City, 2. Lady is a Tramp, 3. Don’t U Mind, 4. Barren Land, 5. Fear, 6. Graveyeard Dad, 7. Oblivious, 8. Missunderstood, 9. Almost 30, 10. I See You, 11. Oh, My Dear Reverend
Budući da to već i (muzički) vrapci znaju, samo ću s par riječi obaviti biografski uvod: Billie Joan je Splićanka pravim imenom Ivana Pezo, ima 30 godina, svira akustičnu gitaru i pjeva, te je prije desetak dana objavila svoj debitantski album ”Barren Land”.
Za drugi uvod, opravdano, treba puno više riječi.
Spremajući se na koncert Leonarda Cohena, u ljeto 2013. u pulskoj Areni, u sebi sam se (bez glasa, da ne čujem ni ja sam) pitao hoću li izdržati baš toliko dugo slušati samo ”balade”. Da pojasnim: nisam koncertni partijaner, ni kao puno mlađi nisam skakao i vrištao ni na Stonesima, ZZ Topu, Straitsima ili Pink Floydu, ali, kada potegnu neki pravi ritam i pokrenu masu, od te silne energije zaigra svaki atom u tijelu, makar vi nepokretno stajali. S druge strane, koliko god neizmjerno uživao u Cohenovim pločama, to je užitak moje intime i nekako sam strepio hoću li ga moći, na prvom live susretu, dijeliti na isti način s masom. Desetak minuta sam se vrpoljio i… zaledio se, zanijemio, u glavi mi nestala svaka misao, čovjek na bini, taj old man, čudesni džentlmen, gospodin Pjevač i Pjesnik polako me dizao do nebesa i, kad je zvršio, pustio da tresnem nazad u stvarnost, znajući samo da sam bio u raju koji se ne može opisivati.
Toliko za uvod, koji olakšava nastavak pisanja o ‘ploči’ Billie Joan.
Ne traje dugo, tek 35 minuta, ali sam se opet pitao hoću li izdržati slušanje cijelog materijala, koji čine samo jedan glas i jedna gitara, bez nasnimavanja, efekata i produkcijskih kićenja. Toliko sam znao o pjesmama iz ranijih PR informacija. Nije me pitanje mučilo kao muzičkog novinara koji ima odgovornost prema infirmiranju čitalaca, u toj sam ulozi od početka do kraja preslušavao i albume koje bih, najradije, poslije prvih tonova ‘deletirao’. Pitao sam se kao običan slušalac, isti onaj kojemu trebam album preporučiti ili ga odvratiti od njega.
I ova recenzija može, praktično, završiti jednom rečenicom: da, preslušao sam ga do kraja, pa opet, pa opet i doživljavao raspoloženje cure koja svojim pjesmama, načinom pjevanja i sviranja, jasno pokazuje da bi joj sasvim svejedno bilo da za album napišem kako mi se ne sviđa.
Naravno da ne mogu napisati da me je i ona tresnula o tlo, ali nije predaleko od toga. Malo mi je besmisleno opisivati pjesme, još besmislenije vam mudrovati kako ona, znate, podsjeća na ovu ili onu kantautorku i crpi inspiraciju iz ovog ili onog stila, jer ona nije ništa drugo nego Billie Joan.
Iako ni jedna pjesma ne odskače bitno od drugih, ipak ću izdvojiti sasvim lične favorite: ”Don’t U Mind”, ”Almost 30”, ” Oh, My Dear Reverend”, ”Pretty City”, ” Missunderstood”.
Najvišu ocjenu albumu neću dati samo zbog pisanja na engleskom jeziku. Nikako loše to Billie ne interpretira i nisam a priori protiv da svi ovdašnji izvođači, ako to žele, pjevaju na engleskom, njemačkom ili kineskom. Žao mi bude samo što time uskraćuju velikom broju ljudi da se do kraja poistovijete s pjesmama koje nešto kazuju. Na stranim jezicima treba pjevati samo tra-la-la tekstove.
Billie, niti bilo koji izvođač s ovih prostora – pri tome mislim na one koji žele nešto KAZATI – ne mogu biti jednako uvjerljivi na tuđem kao na svom jeziku. Mnoge filigranske nijanse su u pitanju. Za primjer: Dubioza je kratkim stihom ”Vratiće se Valter, jebaće vam mater” nama sve objasnila, a strancu to ništa ne znači. Naslušao sam se uvjeravanja mnogih muzičara da njihov stil (blues ili metal, svejedno) uvjerljivije zvuče na engleskom jeziku, jer je izvorno nastao na tom jezičkom području. Hip hoperi nisu imali tih iluzija. Šta mislite kako bi zvučao i dokle stigao Edo Maajka da je svoje poruke izgovarao na američkom engleskom? Uvjerljivije, jer je hip hop tamo rođen, ili distancirano od svih kojima se obraća? TBF pokazuje koliko jezik u Dalmaciji ima u sebi posebnog štiha, i butovničkog, i ironičnog, i poetskog.
Za kraj, iz jednog spontanog ”Uh, to je to”, koji kao da je izletio iz kantautorice, kad je završila zadnja pjesma (bravo producentu da ga nije izbrisao), puno metafora bih mogao izvući, a samo ću jednu navesti: album zvuči kao da ga je Billie i napisala i u studiju iz sebe izbacila u jednom ”cugu”. Zato zvuči tako iskreno.
J.D.
