Piše: Tončo Ivešić
U restoranu GP ‘Bosna’ na Kanalu u Zenici, održavali smo probe i upucavali rokerski repertoar, za svirke po Domovima kulture, školskim holovima i svim drugim mjestima, gdje se moglo malo ‘odšarafiti’.
Periferija grada… niko se ne žali, sve nam potaman! Sjedneš na ‘Henšela-keca’, pa do zadnje stanice – i tu si.
Imali smo tada, možda najviše tridesetak pjesama, pa zapeli, da u sedamdeset prvu uđemo u top formi.
Te večeri, krajem decembra ’70-e, eto ti nenajavljenog gosta… kuca na prozor i traži da uđe. Odijelo, kravata, aktovka u ruci – puštaj ga!
– Zdravo, momci! Ja sam Henri, menadžer, odnedavno i stanujem u Zenici. Čuo sam za vas, pa bih rado da vas poslušam malo. Ako je to ono što očekujem, biće posla i za vas i za mene.
– Ma, naravno, kako da ne, samo izvolite!
Kako to obično ide, bira se par najjačih numera..pa ožeži. On sluša, klima glavom u ritmu, cupka nogom, ponešto tefteri,
i poslije svake pjesme, kaže: Bravo!
Nakon nekoliko odsviranih, podiže desnu ruku, lijevom dohvati aktovku i, otvarajući je, krenu sa pričom:
– Ovako, momci! Vi ste mene oduševili! Ma, vi ste sjajni! Ja ovdje imam ovjerene obrasce ugovora, pa ćemo sve što se dogovorimo, staviti lijepo na papir, jer se to tako radi (pomislih: Bog posl’o svog referenta da usreći muzičare). Za početak, eto, možete odsvirati Novu Godinu u MZ-Blatuša, vaše je koliko kažete i to možemo odraditi u kešu. Dobićete pare odmah poslije svirke, a za to ćemo napraviti jedan interni ugovor. Pa, eto, da čujem, koliko tražite?
Slavko, najstariji među nama i već u radnom odnosu, začas izračuna, da bi zbir četiri njegove mjesečne plate, bio pravi iznos za nas četvoricu. Pristade čovjek odmah. Napisa na dvolisnici, istrgnutoj iz notesa, tekst internog ugovora – pročitasmo – pa šarnusmo svi. Njemu ono ispod indiga, a nama original.
Dogovorismo još neke detalje (obavezna kravata), pa u čaršiju.
Pun sebe dođoh kući, pa umjesto večere, najprije potražih “NA-MA” katalog, u kojem sam par dana prije, maštajući, piljio u poskupe cipele sa lijepom šnalom sa strane, viđene na nogama lokalnog, bogatog zlatara. Ocu šaljivo rekoh, kako ću za novogodišnju noć biti ‘zaposleni roker’, koji će svojim ‘šizom’ zaraditi čitavu njegovu platu.
– Super, samo ti šizi, manje ćeš tražiti od mene! – odgovori stari.
Dva sata prije svirke, četiri mlada, lijepo ufitiljena i dobro raspoložena momka, spremno su čekala ‘vatreno krštenje’ i svoj prvi svirački doček Nove godine.
Desetak minuta do početka a Henrija nema?!!!
Sve je puno kao šipak. Pitamo najstarijeg konobara, šta je sa šefom… kaže, dolazi za 5 minuta.
Krećemo… “Monia” Petera Holma u duploj dužini.
Stiže i Henri! Maše nam s vrata, raspoložen i nasmijan. Olakšanje! Sve teče kao u filmu, sve je super. Među gostima je i tada poznati zenički policajac Papić, poznat i kao harmonikaš u slobodno vrijeme. Povremeno zapleše sa zgodnom crnkom, koja će u jednom poslijeponoćnom momentu prići i priupitati: Znate li vi išta narodno?
– Znamo nešto… biće kasnije – rekoh, znajući da je to više nego upitno.
– Poslao sam čovjeka po harmoniku, da poderemo koju od Kvake i Silvane… ova moja pjeva ko slavuj – reče ‘milicajac pod gasom’.
Gromoglasan aplauz pobra čovječuljak, noseći ‘Hohnericu’ prema bini. Najveći hit tih dana, bila je nova pjesma Silvane Armenulić “Šta će mi život”. Kad je crnokosa Samira (mislim da se tako zvala) zapjevala tu pjesmu, sve je eksplodiralo. A narodno kolo na harmonici začini sve. Na pauzi primijetimo da Henrija opet nema. Neki problemi oko tombole, proziva ga voditeljica… a njega nigdje.
Opet pitamo starog konobara. Ne zna, jadan, ni on, ali, onaj ponajmlađi ‘špico’ zna:
– Otišo je do hotela ”Metalurg” i rek’o da je fajront u 4. Doći će on.
Svirali smo do pola pet. Pakovanje instrumenata i čekanje.
Od nervoze, zgulim očevu kravatu i frknem na neviđeno.
I zadnji gosti odlaze. Osoblje završava i jedno po jedno odlazi. Starac koji zadnji zaključava sve, kaže: “Dođite vi sutra, on je neđe zaglavio, a nije miš da vam se može sakriti!”
Miša od 100 kila, nikad uganjali nismo!
Jedina utjeha biće nam, kasnije, članak u “Večernjim novinama”: Policija uhapsila dugo traženog prevaranta! Radi se o licu pod imenom Gumilar Henrik, lažni menadžer, lažni dobrotvorac, lažni hotelijer itd.
Sve lažno… osim lažni LOPOV!
Zaradio, jadan, zatvor, a nama ona dvolisnica ostala za uspomenu i dugo sjećanje! Vjerovatno bi nam danas, ako je živ, rekao: ”Pa, jesam vas malo jebo… al’ jebiga, naučili ste nešto! Život ide dalje!”
A, moj stari? On mi je već sutradan odbrusio:
– Znaš šta… uvijek je meni bilo jasno, da su šizeri naivni i poblentavi!
