Piše: Duško Mimica
U zadnje (ne)vrijeme svrbi me glava, ma šta je, pitam se da l’ se nije kakva populacija naselila.
Stanem pred ogledalo onako fokusirano, napušem trokut, gledam se i pitam se jedno macho/šekspirovsko pitanje: Do you feel lucky?
Joj, jeb’o me svak’, pravo sam se u jednom momentu osjetio kao Clint nam Eastwood, trgnem se iz magnovenja, skužim – sijedim rapidno.
Počeo sam ja davno sa tom pojavom, al’ izgleda da ulazim u završnu fazu.
Razmišljam o brijanju na ćelavo. Pokušavam da se zamislim sa golom lobanjom, imao sam poteškoća da si predočim sliku.
Pronađem žensku čarapu, stavim je preko glave, gledam i… patim, žestoko patim. Bila je to grozomorna slika sa izgledima za makevijalističkim raspletom. Glava mi došla kao u punoglavca, ne, ne, vengo kao u spermatozoida.
Kao po nekoj nestvarnoj koincidenciji, moje usamljeno balansiranje sa prirodnim (nus)pojavama biva prekinuto, nazovu me iz nekakvog Grey Power osiguranja.
I am Samantha, reason for my call…..
I am Desperate, uljudno odgovorim.
Kaže, vidimo vi ste prebacili preko 55-te, možete dobiti popust na auto osiguranje…
Hold on, namah je prekinem.
Kao prvo, odakle vam moji podaci, jeb’o li vas internet, facebook, twiter, sateliti, CIA, KGB, SDK, Mosad. Kao drugo, uhvatili ste me u vrlo intimnom trenutku sa ženskom čarapom na glavi.
Kao treće, dajete mi diskaunt, kao ja sam zrela ličnost, ma ja sam vam gori, zločestiji nego kada mi je bilo 25 godinica. Kao četvrto, hoćete da mi date popust, ja sam počeo sa godinama prigodnim šoferstvom, vazda uključim desni žmigavac kad hoću da skrenem lijevo i ne gasim ga dok ne parkiram. Trube za mnom kao da sam u svatovima, još se okrenem i srednji prst im pokažem, ne kužeći zašta se bune.
Kao peto, izbrišite me iz vaše (nervne) baze podataka, pustite me da se vratim u banju i pokušam si naći odgovarajući grudnjak za grudi nabujale.
Spusti gospodična slušalicu taman kad sam joj htio reći da idem često u Victoria Secret radnje, jer volim da mirišem žensko donje rublje.
Ta više nikad nazvala nije.
Pada mi na um ona izlizana laž, pokušaj spašavanja narušenog ega – sad sam šarmantno (pro)sijedi gospodin u srednjim godinama.
Koji mi đavo ustupaju mjesto u tramvaju, što ne nastave sjediti i diviti se mojoj šarmantnosti sa popustom na auto osiguranje, bahata omladina, ‘oće da podjebavaju, znam ih.
Farbanje, hm, hm, ne znam. Primjetiće se da sam… ispalio.
Kako? U plavo, crno, kesten, kana sa primjesom lješnjaka, pramenove, trajnu, vodenu…
Ne dolazi u obzir, pogotovo kad vidim ove Indijce, oni mnogo vole da se farbaju, i to čim se pokoja sijeda pojavi, smiješno/žalosno. Kao da umoče glavu u kantu kane, boja im i po čelu, i po koži pored zulufa; stalno ih hoću priupitati: Ko ti je nacrtao kosu?
Dolaze, dolaze godine, draga Baby boom generacija, koja sjedi na lovi, gubi kosu ili sijede, debljajući se žale za mlađahnim godinama, kad se jelo, pilo, karalo po Wall Streetu. Smišljaju utješne postulate, šesdesete su sada kao pedesete, pedesete su kao nekad četrdesete, i tako unazd, ispašće na kraju da se nisu još ni rodili.
Stajte mi dobro i uspravno.
