Svako se od nas šokirao kada je prvi put čuo vlastiti glas na snimku, uvijek uz komentar otprilike ”zar tako grozno zvučim?”, pa većina najčešće ne voli slušati sami sebe (kao, uostalom ni gledati svoj lik snimljen kamerom).
Razlog je vrlo jednostavan.
Prije svega, mi najviše čujemo zvuk koji koji se odbija i rezonira unutar glave, a do unutrašnjeg uha ga prenose meso i kosti. Znači, svoj glas mi čujemo unutar sebe i to je ono što je poznato kao zvuk sproveden kroz kosti, a uglavnom je dublji.
Realni zvuk je ono što čujemo sa snimaka (glas koji se prenosi zrakom) i tako ga čuju svi oko nas, a mi rijetko, pa nam je zato čudan.
Naravno, svi koji se bave muzikom ili radijskim/TV novinarstvom vremenom se naviknu na ‘drugačiji ton svog glasa’ i više mu se ne čude toliko.
Slično se događa sa našim izrazom lica, kada ga gledamo na video snimcima. Cijeli svoj život mi se gledamo u ogledalu, što je ‘obrnuta’ slika od one koju vide svi ostali. Zbog toga taj ‘čudni zaokret lika, sitne mimike lica koje ne vidimo kao naša okolina’ često izazivaju sličnu reakciju ”joj, što ne volim gledati sebe”.
Zbog toga se više nemojte nikada brinuti. Svi vas vide i čuju i na snimcima kao u stvarnosti, pa njima niste ni ‘ružni’ niti zvučite ‘smiješno’.
