Žena

Mediha Selimović: Božićni sjaj

Cooltura Priče

Mediha Selimović portret
Piše: Mediha Selimović

Svake godine, kad Beč zasija svojim predbožićnim sjajem, meni se u glavu nastani kompletna Brodska cesta. Ulica u kojoj sam odrastala, a koja je sredinom sedamdesetih godina preimenovana u ulicu 12. aprila.

Nije tamo bilo ni približno ovakvog sjaja. Tek pokoja okićena jelka, ukrašeni prozori, vanilice, zasađena božićna pšenica kao simbol plodnosti, novog života i njegove obnove, zaposlene domaćice i ushićena djeca.

Majka je ležala na postelji tačno šest Bajrama, tri Božića i tri Uskrsa (ili šest Uskrsa, iako su pravoslavni Uskrsi u toj mojoj ulici bili slabo zastupljeni). Čestitali bi ga samo komšinici Boji, koja je jaja, ipak, farbala za katolički Uskrs i obilježavala katolički Božić. Vjerovatno zato što je Franc bio glava kuće.

Nejse…

Mi smo se radovali iako su to u našoj kući bili sasvim obični dani. Čak i Bajrami su nam tih godina počinjali protokolarno; sa kućnom posjetom ujutro i hitnom u ponoć. Umjesto bilo kakvih dekoracija po kući su visile improvizacije stalaka za davanje infuzije. Godinama je to bio jedini viseći nakit u našem domu. Umjesto baklave širili su se mirisi 100 % alkohola, narkotika i analgetika. Tačno šest Bajrama. Tri Božića. I tri Uskrsa.

Komšinica Milka Jonjić bi nam svakog Božića u kuću unijela tanjir raznih kolačića. Bili su to božićni kolači čiji ukus nikada više nigdje nisam osjetila. A jela sam ih na raznim stranama svijeta, u delux varijacijama.

Neki mirisi ostanu zabilježeni u dječijem nosu, baš kao što je ostao onaj miris punjenih paprika iz teta Fatmine rerne ili pita iz ruku moje majke. Prođeš svijet, ali tu slast ne osjetiš nikada više. Nigdje.

Uskrs je bio rezervisan za košarice sa jajima. Komšije su ih donosile na vrata. Baš kao što se i njima nosio Kurban na vrata.
Biti preskočen u tom lancu značilo bi veliku uvredu za svako domaćinstvo našeg Malog Mista.

Te neke godine, Božić je uveliko prošao, kugle sa jelki pažljivo umotale u novinski papir i složile u kutije da velikodušno posluže i sljedeće godine, snijeg se otopio, proljeće je zamirisalo, a s njim i Uskrs.

I kućna i hitna posjeta su došle. Infuzije su iskapale. Sestra Ilinka je opet čekala sve do zadnje kapljice, govoreći: Neka, neka! Možda je nafaka baš u ovoj… zadnjoj!

Majka je umorno šutila.

A mi smo pažljivo gledali kako se i zadnja kapljica iz boce preko plastičnog crijeva spušta u njenu venu.

Nafaka! U toj kapi je nafaka! – vjerovali smo u Ilinkinu mantru.

Onda je došla Boja. Donijela je 5 ofarbanih jaja i sjela.

– Kakooo siii, Fadilaaaaa? – upitala je majku.
– Dobro, moja Bojo. Dobro. – odgovarala je majka.
– Biće to sve dobro, ako Bog dragi da. A, daće. Bog je veliki.
– Daće – rekla bi majka.

U Abrahamskim religijama propisan je preduskršnji post. To je jako cijenjen i bogoštovan čin za koji vjernici od Boga očekuju veliku nagradu. On postoji u svim religijama, razlikuje se u dužini i vrsti, ali osnovni cilj mu je svugdje isti – da postač zadobije milost i blagoslov Božji. Vjernik, svojim odricanjem od hrane, na svoj skromni način pokušava djelovati u svom krugu, snažeći svoju volju, te dobrim dijelom pomoći sebi i bližnjima.

– Fadilaaaaa, bio je Veliki post – nastavila je Boja. – Nas devet žena je postilo i to smo sve namijenile tebi. Postile smo i molile Isusa Krista da ozdraviš. Dogovorile se tako kad smo bile na kafi kod Milke. Ona je predložila da sve molimo Krista da se smiluje tebi i tvojoj djeci. I hoće… ako Bog da! Hoće. Sve smo ispostile.

Majka je samo glasno kriknula. Boja je zanijemila. Ja sam stisnula zube. Poželjela sam da o Bojinu glavu razbijem sva uskršnja jaja koja nam je donijela. Kao bližnji bližnjem.

Jedva sam čekala da ode i da majčin jecaj poslije tog krika utihne.

I otišla je… naivno i dobroćudno kako je i živjela. Ona nije znala šta majci čini tom svojom izjavom. I kako dobrota zna zaboljeti. Htjela nam je dati nadu. Koje nije bilo.

Četiri decenije kasnije, kad od tih devet žena koje su ispostile Veliki post za zdravlje moje majke žive još samo dvije, pri svakom prvom božićnom sjaju ovdje, u ovom velikom gradu, ja pomislim prvo na njih. Njih devet. Zamišljam kako sa zakašnjenjem širim ruke i kako ih grlim. Kao bližnji bližnjeg. I kako im šapućem: Hvala!

Bog je, doduše, rekao svoje.

Ali i te dobrodušne, polupismene žene su rekle svoje.

Pamtim oboje.

Pravi sjaj tih katoličkih i komšijskih praznika za mene je ostao da živi tamo, u skromnim kućercima Brodske ceste, širokim pregačama, trapavom hodu i metalnim viklerima po glavama devet prostodušnih žena koje su molile Krista da podari zdravlje mojoj Fadili.

Žene u molitvi

4 razmišljanja na “Mediha Selimović: Božićni sjaj

  1. Da, to smo mi.
    Mali ljudi, čija dobrota se prepoznaje u velikim mukama.

  2. I kako dobrota zna boljeti,koliko vrsta bola osjetimo,a ostanemo nijemi ,nekad bez suze,s kad same počnu liti kažemo “stigla me sjećanja”Hvala. Mediha na svakoj rijeci koju ste umjesto Nas mnogih kazali,Hvala

Komentari su zatvoreni.