samo par godina za nas

Samo par godina iza nas

Kolumna

Do kraja godine ostalo je manje od mesec dana. Prave se liste albuma, fingiraju se godišnji računi, Van Gogh i Riblja čorba počinju probe za novogodišnje ‘ruke gore’ koncerte, sumiraju se lični uspesi i neuspesi u još jednoj godini.

Ovu 2017. ću pamtiti po koncertima Nika Kejva, War on Drugs, Nežnog Dalibora, po nekim sjajnim pločama, po poslednjem filmu Harija Dina Stentona „Laki“, po nekim stvarima koje nisu za novine i po tome što je četvoro ljudi koje poznajem otišlo da živi van Srbije. Zauvek.

Prvi od njih je diplomirao ETF. Neko vreme je radio u državnoj firmi, pa u privatnoj, pa je ostao bez posla. Početkom godine je našao posao u Švedskoj. Otišao je u proleće. Ima 34 godine.

rastanak

Druga je završila novinarstvo. Posle fakulteta počela je da radi na jednom portalu. Par godina je bila prinuđena da piše naslove tipa „a onda nećete verovati šta se desilo“ za dvesta evra. Kada stomak nije mogao da izdrži, dala je otkaz. Zaposlila se u jednom nedeljniku koji je podržavao vlast, što znači da je radila na crno. Onda je dobila otkaz jer su na njeno mesto zaposlili sestru predsednika opštine. Više se nikad nije vratila novinarstvu. U međuvremenu se zaljubila u Francuza i tokom leta se udala i preselila u Pariz. Ima 31 godinu.

Treći je anesteziolog. Odavno je dobijao ponude za posao u Nemačkoj, ali ih je sve vreme odbijao. Voli čovek Beograd. Ali pre dve godine u bolnici se zakačio sa kolegama koje su primale mito. Ne jednim, ne dvojicom, nego sa trojicom. Naivčina. I dao je otkaz. U novoj bolnici se nikad nije uklopio. U međuvremenu je skapirao da se ovde stvari baš nikad neće promeniti. I početkom septembra je otišao da živi u Berlin. Na aerodromu mi je rekao „da mu čuvam Beograd“. Ima 36 godina.

Četvrti je moj najbolji prijatelj. Sa njim sam odrastao. Obojica smo maštali da ćemo nekad otići odavde. No kako nijedan od nas nije završio fakultet, znali smo da će se to teško desiti. Pomirili smo se sa tim da ćemo i mi pod stare dane kupovati bombonjere doktorima, da ćemo se grohotom smejati naslovima koji su nasmejali region, da ćemo gledati turneje grafika poznatih slikara i da naša opcija na izborima nikad neće preći cenzus. A i ako pređe, slizaće se sa ovima što im se mast sliva niz bradu. Bez obzira na to, igrali smo onu lutriju za američku zelenu kartu. I nismo se nadali. On još manje nego ja. I valjda ga je baš zato sreća pogledala. U maju je izvučen na lutriji i tokom sledeće godine odlazi da živi u Ameriku. Nema pojma šta će raditi i gde će živeti, mada ima par opcija. Samo zna da ne može više ovde. Ima 38 godina.

Rastanak, foto Goran Boričić
Rastanak, foto Goran Boričić

Za razliku od mene on je uvek mnogo voleo EKV.

Iako i ja mislim da je u pitanju jedan od najvažnijih rok bendova na ovim prostorima, da je Milan Mladenović čovek koji je živeo za umetnost, nikada se nisam ukačio sa njihovom muzikom. To je možda zbog toga što sam imao tu nesreću da sam tokom života upoznao mnogo ljubitelja ove grupe koji imaju veze sa umetnošću samo onda kada čekaju na Ljosin autogram u redu ispred SKC-a, kada početkom februara kupuju karte za Fest, i to za one filmove koji igraju u devet u Sava centru, ili kad neko na radiju pusti „Strange Fruit“ od Bili Holidej oni kažu „znam ovo“ (to je bilo u vreme dok ste na radiju još mogli da čujete Bili). Kontao sam da ako ti šminkeri vole EKV, tu mora nešto da ne valja. Kada sam odrastao, skapirao sam da nije baš tako, da je glupo da na osnovu muzičkog ukusa nekih mediokriteta formiraš svoj, i da EKV imaju nekoliko sjajnih albuma, kao i da je Milan bio veliki pesnik. No, za mene je tad bilo kasno. One formativne godine su prošle i ma koliko da sam u međuvrmenu zavoleo „Umornu pesmu“, „Anesteziju“, „Srce“, „Sobu“, „Aut“ ili „Par godina za nas“ uvek sam bio mnogo više poštovalac nego ljubitelj.

Dok smo pre neko veče sedeli kod mog prijatelja koji uskoro odlazi, on je pustio EKV. Album „Samo par godina za nas“.

Pričao mi je kako mu se pegla od ljudi koji Milana doživlavaju kao proroka zbog te pesme, zaključivši kako je svakom sa dva grama mozga odavno jasno da je ovde svakoj generaciji ostalo još par godina. Pa onda tih par godina ostanu iza nas. Pa opet ispred. I tako u krug.

Čak i o tom krugu je Milan pevao. Rekao mi je kako je mnogo tužno što taj bend ne postoji na najbukvalniji način. Ključni članovi su odavno mrtvi. A i oni koji nisu, ko zna kakva muka ih je naterala pa moraju da se vucaraju po rijaliti programima, ili da budu u nekakvom nesrećnom TV žiriju, koji će drugim nesrećnicima pričati kako znaju/ne znaju da pevaju i igraju. Onda je prekinuo muziku i rekao da je popio previše vina, pa ga sve to mnogo rastužuje i da mora da pusti nešto drugo. Pustio je Nirvanu. Peckao sam ga, rekavši mu da je lider i ovog benda mrtav. Pogledao me i rekao da nije samo lider, nego da su sva trojica mrtvi. Dejv Grol više od svih. Ali da ga Nirvana ne rastužuje. Obojica smo se smejali.

Kada sam se vratio kući, pustio sam EKV. A nisam ništa pio. I to baš pesmu „Par godina za nas“. Pitao sam se da li bi Milan Mladenović svirao na nekom trgu za Novu godinu. Skoro sam siguran da ne bi. Mada, ako bi ga neka muka priterala…ko zna.

Razmišljao sam o svim tim ljudima koji odlaze. Bio sam i srećan i tužan. Srećan zbog njih, sebično tužan zbog sebe što ostajem među ovim dželatima entuzijazma. Ne mislim da tamo negde cvetaju ruže. Ali nešto mora da cveta majku mu staru, pa makar to bilo drveće. Po ovdašnjim bulevarima i to seku. Ako ništa drugo, tamo sigurno ne bi od mojih para na glavnom trgu organizovali koncert pevača bez čijeg razvoda ne bi postojala bar dva dnevna lista, odnosno koncert koji me zanima manje i od rezultata fudbalskog derbija. Razmišljao sam o tome kako je za mnoge od nas ovde stvarno ostalo još samo par godina, kako smo stvarno živeli one igre na sreću, kako slavimo neke bezvezne stvari i kako nisu dovoljne reči da me vrate u život. I dok sam puštao pesmu drugi put zaredom, zaključio sam da su ovi Milanovi stihovi za čitanke, tamo između Desanke Maksimović i Vaska Pope.

I definitivno sam bio siguran da Milan ne bi pevao na trgu, bez obzira na muku.

S dopuštenjem autora:

Vladimir Skočajić Skoča
(tekst objavljen u kulturnom dodatku Politike)

tunel