Cooltura Priče

Glas.ba priča: Milan Stančić Kimi – Međugeneracijski zupčanik morala

sumrak
Milan Stančić Kimi

Milan Stančić Kimi

Na jednoj razapetoj, čini mi se bakrenoj žici svirao je moj prijatelj i drugar Edo zvani Baraka. Ja sam svirao napola naštimanu gitaru i bježao od sjenke, u susret futur prezenta.

Perfekt futura je načinio sjedinjenje – perfektno izvedena tačka – te Edo i ja zapisasmo artikulirane osjećaje, zapržismo ih u hard disk i čestitasmo si ozareni zadovoljstvom pri zadnjim treptajima usaglašene note: on je odvalio po bakarnoj žici, ja preko de dura šakom pravo u pod, a svod sav u molu od sreće.

To je bilo kao da smo iz jedne kuće.

. . .

Opali tata komarca po leđima i nastavi da manualnom bor mašinom buši kojekakve rupe, po noći bračkog ljetnog kalendara. Oni, tata i sestre mu i njihovi muževi, oni su radili ko pčele: gradili kuće (danas su te kuće skoro dovršene), za nas, njihovu djecu.

Jutro je i prvo što vidim jesu mama i tata i tatine sestre i njihovi muževi kako dinamitom dižu u zrak žilavi otočki kamen. Mene nije dinamit probudio, već komarci: nije tata dovoljno dugo bušio u noći, i evo ih masa preživjela.

Pred kućama na ulici, gdje rođaci običavaju ogrupljeno se okupiti – unatoč detonacijama i kamenju popratnom – gdje zadirkuju jedni druge i čekaju što će Bojan, naš Baltazar među rođacima kao sljedeće prezentovat, i kako će Srećko, odnosno Saša odreagovat na Bojanove pokusne inercije, gravitacije, vratolomije i nemoj kazat nikome (Ja: Mama!, Tata!, Marjana!), zjapi praznina: glasovi dopiru s desna, sa terase Saleta i Sreleta.

Sale se češka po jajima i navlači oklop od okreni sve na šalu preko tijela nad kojim je izvršio nasilje par godina poslije, jer je izgleda pogrešno shvatio ono ”debeli”. Srele okreće stranice Politikinog zabavnika i zabavlja se samozatajno: sad kako opisat to njegovo stanje: prije no što načinim korak dobro ću promislit (naučio sigurno iz Zabavnika Političkog), pa tako sve do plaže koja je od naše ulice udaljena svega petstotinjak koraka: svi mi, djeca, zajedno krenemo na kupanje, izjutra nakon prvih detonacija, i kad ugledamo Srećka kako razmišlja korak do ukoračit u more, mi se pokupimo za spremat večernji provod.

kuca na moru

– Jebo te, onaj Srećko se pravo malo provodio ko klinac. Dobro ga Bojan na ona improvizirana kolica nasadi, odrasto bi inače bez ijedne dječje kraste.

– Jebo ga politički zabavnik kad si dijete!

Ja gledam gdje mi je sestra Marjana. Ona je najljepša od svih. Ne zato što mi je sestra, već zato što sam joj ja brat a moji roditelji njeni mama i tata. Marjana ima kćerku koja je ista ona kad je još bila i pred ogledalom Mašinka, kako je Sale uvijek prozivo ne mareći za konzervu paštete što mu visi o rubu donje usne. Marija se zove taj njen klon. To vam je starija sestra od nicht blond Martine (molim vas, imajte obzira, i djeca uče čitat), i znam da mene voli najviše. Ne bih da elaboriram, ali znam – fakat je fakat.

Marjana me ugleda i potrča mi u susret, da me pridrži: kod Saleta i Sreleta, tačnije kod Pepe, njihove mame, na terasi nisi nikad siguran – svašta može na glavu da ti padne.

Jedne je prilike čak i Marjana pala, doduše nikom na glavu al – pala, posred Pepine terase. Bio je sunčan dan – nije da se sjećam al kakav bi mogo biti dan usred augusta prošlog stoljeća kad sam bio dijete – i mama je u bašti, na kamenjaru, sjedila o ???? i šivala svijetloplavu (?, jel…) jastučnicu. Ja sam se vrzmo oko nje ko zemlja oko sunca i gledo kako ostat što duže na pozicioniranom. Tata je manualno bušio rupe i vodio rat sa obadima. Kraj frtalj zidića je sjedio barba Paulo. Čovjek kojem treba samo tri sata da jedan kamen oblikuje za ugraditi u zid po narudžbi, što inače i čini zadnje sve godine; lagan na pokretu ali britak na jeziku, sve u rimama priča: ”Smeta mi jedna stvar, al nije ko u pjesmi bakalar” il ”Moram se požurit, čeka me kobila Suzi, sva je u tuzi”. Tad je imo Zekana, bijelog konjskog izroda za kojeg sam donedavno mislio da je Lipicaner čisti a ono šupak od konja, priča narod…

Zadnji put kad sam ga vidio, ove 2011. godine, Paula ne Zekana, bio je bez konja. Kaže umrla mu žena pa ne stigne se brinut još o kobili…

Kako god, tog dana, tog sunčanog dana (!) dok je mama u bašti prepunoj cvjetova krpila svijetloplavu jastučnicu, moja sestra Marjana je pala posred Pepine terase; nikom na glavu al – pala: sa kuće posred terase. Prolomio se vrisak niz ulicu i već smo svi stajali oko Nas. Stariji su se nudili da voze preko otoka do u ambulantu, insistirali da moji su pod stresom i da nisu u stanju, a ja sam samo plako sa nadom u Boga, držeć se naravno za mamine gaće. Bila je nedjelja, znam, od tog dana mama savjetuje da se nedjeljom ne smije raditi, barem ne ona.

kuca, more

Tog jutra, nakon 8. detonacije i Marjaninog iznova uspješnog manevriranja u transu krana svjetskog glasa, ja se zdesih usred parlamentarnog zbrajanja: na terasi okupljeno ogrupljeno familijarstvo zauzimaše stav po pitanju unutarplemenskih sukoba. Nakon diskusije popraćene teniskim lopticama, vaterpolo balunom i ishabanim veslima glanc novog glisera, došlo se do zaključka: ”Odsvirat ćemo večer uz muziku za naše roditelje, a ulaznice ćemo naplatit po dinar tako da imamo poslije svi za po sladoled!”

Večer je uspjela da izazove i dogodine u isto vrijeme. Sad je već konstanta, uz svakodnevnu nadogradnju trase.

Familijarne činjenice:

1 Sale je karijeru našeg kabarea započeo kao debela trbušna plesačica;

2 Srele… Ma kako to sad objasniti;

3 Bojan je bio zadužen za komponente tehničke prirode;

4 Mišo – mislim da je upravo zbog Miše došlo da unutarplemenskih sukoba, a znam da Mišo sigurno nije urbani gerilac;

5 Lolo je uglavnom htio biti u bendu, po šablonu gdje je muzika za moje uši tu sam i ja, tad je driblao lopte i balune, sad žene i harpune;

6 Inga je predvodila zasjedanje; njeni rođaci (za njih tek u kasnoj životnoj dobi skontah da mi nisu u krvnom rodu) Pajo i Dragana, i njen brat Igor ovako redom: Igor – on je već uveliko stihove izgovarao djevojkama uz šum mora; Pajo – sigurno jedan od šljunkovitih šumova koje je Igor imao za čut; Dragana – Dragana je bila zadužena za skečeve i fore iz sobe, kroz prozor;

7 Srle je na premijeri gego po terasi, gonjajuć loptu;

8 Mladen, Igor i Eugen skakali su s klokana na koalu;

9 Marjana je uglavnom pazila na mene;

10 Ja sam svirao gitaru u Bijelom dugmetu i Divljim jagodama, a izvodio sam i pjesmu Džuli.

Ostavi komentar