Popularni glumac i TV voditelj je sa svojom autorskom monodramom ”Ćiro” o legendarnom ‘treneru svih trenera’, nogometnim rječnikom rečeno – uvjerljivo slavio na domaćem terenu, u Ćirinom rodnom Travniku i u svojoj rodnoj Zenici.
Prvo poluvrijeme ove teatarske ‘utakmice’ odigrano je 3. 3. pred prepunim gledalištem na ‘terenu’ travničkog Centra za kulturu, u užarenoj atmosferi, u kojoj je publika gromoglasnim pljeskom ispratila svaki bravurozni potez glavnog igrača, Tarika Filipovića. Ni u drugom poluvremenu, koje se, po nalogu krovne produkcijske organizacije, preselilo na teren Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici, dan kasnije, raspoloženje frenetične publike se nije mijenjalo i na krilima njihovog ‘navijanja’ konačni rezultat je bio – uvjerljiva pobjeda.
Teško je Tarikov autorski teatarski komad ocjenjivati, iz ove lokalne perspektive, drugačije osim baš tako, emotivno.
Obadvije predstave su protekle u tom tonu. U Travniku su s neskrivenim oduševljenjem pljeskom ispratili svaku od brojnih anegdota iz Ćirinog travničkog djetinjstva i odrastanja, skandirali su samome Ćiri, koji je sjedio u publici, te mu poslije predstave dodijelili plaketu ”Neizlječivi Travničanin”. U Zenici jednako, uz originalni dodatak – svaki gledatelj je na ulazu dobio i bijeli šal, čuveni znak prepoznavanja Ćire Blaževića, a glumcu su, na kraju predstave, zenički navijači ”Robijaši” na sceni uručili počasni ”Čelikov” dres.
Ni naredna predstava, 10. 3. u zagrebačkom kazalištu Kerempuh, matičnoj kući Tarika Filipovića, neće biti na gostujućem terenu, pa će i ona vjerovatno biti obojena sličnim emotivnim nabojem.
Tek kada ”Ćiro” krene u redovni scenski život, kao monodrama ogoljena od tolike strasti, moći će se više pažnje posvetiti glavnoj namjeri autora i izvođača – da progovori o jednoj karizmatičnoj osobi, ne samo kroz anegdote i ”provale” (kakvih imaju i Ćiro i Tarik u cijelom životu), nego u želji da oslika vrlo inspirativni lik, o kojem mislimo da sve znamo, a nije uvijek tako. U tom smislu, upečatljiv je kraj priče, kada (scenski) Ćiro govori o svojemu životnom kraju (”ako se to ikada dogodi”) i, kao svoj testament, izrekne: Važno je, sine, teren napustiti uzdignute glave.
