Još na početku 20.vijeka prevladavalo je mišljenje da beba u stomaku i kratko nakon rođenja ne osjeća ništa, a hirurški zahvati su se vršili bez anestezije. Osamdesetih godina smo već znali da bebe osjećaju, ali se vjerovalo da sve imaju sličan emotivni sklop i da se ne razlikuju mnogo jedna od druge. U današnje vrijeme nove metode istraživanja mozga daju iznenađujuće rezultate. Profesor razvojne psihologije na Sveučilištu Münster, Manfred Holodynski, tvrdi slijedeće: Može se reći da se sva djeca rađaju sa osnovom za emotivni život, ali zatim moraju preći veoma dugačak put od elementarnih i nejasnih osjećaja i emocija, do složenih emocija kao što su ljubomora ili stid. Taj put je različit od djeteta do djeteta zavisno od toga, kakve im uvjete za emotivni razvoj nude prije svega majke i očevi.
Prije nego što se beba rodi, ona skupi cijeli niz osjećaja i utisaka, koji nisu izazvani onime što do bebe dopire iz vanjskog svijeta putem stomačne stijenke, ali ono najvažnije dešava se direktno između djeteta i majke, u okviru njihova zajedničkog krvotoka. Najviše se govori o djelovanju hormona, npr. majka se posvađala sa radnom kolegicom i zbog toga je izlučila adrenalin, vodila je ljubav sa suprugom i preplavio ju je oksitocin…
