Prošli Novi Zvuk morao sam propustiti zbog koncerta Sonny Rollinsa u Lisinskom, a na ovaj umalo da nisam došao jer je počeo 10.N.O.Jazz Festival, ali dva razloga su me ipak navela da umjesto u SC promjenim smjer i odem u Sax. Prvi je bio dugoočekivani nastup Embassy 516 iz Dubrovnika, a drugi poveden činjenicom da je Druyd band digeridoo majstora Dubravka Lapainea i njegovih suradnika na nedavno objavljenom albumu «Kosmopterix». Tog dana na stranicama kluba Sax bila su najavljena još dva izvođača – zagrebački kantautor Ivan Petranović i meni posve nepoznati band Tix.

Ušavši u Sax, iznenadila me poveća gomila Zagoraca iz Krapine koja me navela na pomisao da je po svemu sudeći došlo do neke rošade programa u zadnji čas; i jeste bilo tako. Umjesto Ivan Petranovića, prvi su izašli trojac BADGERS iz Krapine (hm, izgleda da nemaju web, ali sam pronašao da im je puno ime Badgers Vs.Penguins) kojima je ovo bio drugi nastup u karijeri. U postavi su djevojka (akustična gitara i vokal), te dva momka na gitari i basu, a očekivao se barem još i bubnjar, no kako se on nije pojavio nakon 2-3 odsvirane skladbe, zaključak bi bio da se band još uvijek traži na širokim stilskim odrednicama pod nazivnikom indie. Odsvirali su nekoliko obrada i dvije autorske stvari (sve na engleskom jeziku) koje se temelje na akustičnom ritmu gitare, melodičnim bas linijama i vrlo ekspresivnim, često i eksperimentalnim dionicama električne gitare. Od obrada izveli su Placebo, Echo And The Bunnymen («Killing moon»), Bright Eyes ("Four winds") i «I wanna be your dog» Iggy Popa & The Stooges, dok su u autorskim skladbama uz svoj šturi kostur naglasili natruhe folka i ambijenata uz vrlo dobru potporu solo gitare. Njihove izvedbe su imale uglavnom letargično-emotivan šlih, djevojka ima dosta visok vokal, no kao solo kantautorica bez pratećeg dvojca za sada ne bi mogla daleko. Momci su očito puno radili na linijama gitare i basova, te nema sumnje da će se iz ovoga nešto izroditi jer gitarista ima zaista uvjerljive, često i eksperimentalne performanse.

DRUYD (www.myspace.com/druydband) iz Zagreba su Dubravko Lapaine - Du (digeridoo), Igor Ratković – Yr (akustična gitara) i Mary Crnković – Pilas iliti BlackMary (vokal), a za ovu priliku na pozornicu su donesli stalak sa povećom granom uvelog lišća kako bi bar na trenutak usmjerili pažnju ka prirodi i ambijentalnosti. Lapaine je na samom početku održao vrlo prijatan uvodni govor naglasivši kako je novi zvuk široko rasprostranjen u moru zvukova, te ga je ponekad teško pronaći, no kada se uđe u ogroman svemir, mnogo materija se u njemu može pronaći, te su stoga odmah iz neba pa u rebra izveli čuvenu «Misao iz daleka» koja se pronašla među 10 najboljih ovogodišnjih world-music skladbi po World of Music Awards u organizaciji We Are Listening. Skladbu su izveli u poprilično uvjerljivoj varijanti koja ne odstupa bitnije od verzije s nedavno objavljenog albuma «Kosmopterix», a interesantno, za to vrijeme BlackMary je sjedila pored njih na pozornici i heklala! To me podsjetilo na jedan koncert čeških eksperimentalnih free-noise čudaka Zabloudil u Močvari prije punih deset godina čiji je ženski dio prije nastupa štrikao... Nadam se da ste svi čuli digeridoo, te da vam nije potrebno objašnjavati njegov specifičan opori, hrapavi i grubi zvuk, no za sada još uvijek je malo onih koji su vidjeli Lapainea na djelu. Ali, kako su stvari krenule, biti će vremena. On je naime pravi čudotvorac koji zvukove vjetra sabija u tri drvene dugačke puhaljke i modificira ga kako mu drago formiravši ga u suptilne zvučne skulpture. Često zvuči i asocira na elektronske efekte, beatove i vragolaste samplove, a može se osjetiti i kako improvizira asocijativne zvukove udaraljki – tomova, djembi, kongi... U nekoliko navrata sam gotovo s nevjericom tražio po pozornici da nema kojim slučajem nekakav sampler, ali ništa od toga. Majstor je majstor, ovakvog baš nećete samo tako pronaći u ovom dijelu Europe... Elem, u skladbi «Desert's thing» koja je počela bombastično s tribalnim ritmom u vrlo glasnom plesnom formatu, podigla se BlackMary i prikazala svu raskoš vokala. Pjeva na arhaičan način kombiniravši vox-extended tehniku sa nijemim improviziranim arijama kao da priziva golema pustinjska prostranstva dozivajući duhove prošlosti; neprekidno pazi da je barem pedalj udaljena od mikrofona, a po načinu interpretacije vrlo je bliska ranim fazama Lise Gerrard iz opusa Dead Can Dance. U trećoj skladbi «Magic wood» Lapaine je tražio od publike koncentraciju na barem 7 minuta jer se po običaju nagluha audijencija bez puno sluha pored šanka zabavljala svojim čavrljanjima, te je kombinacijom digeridooa i melodike koja je zvučala vrlo komorno, poput fagota, izvedena vrlo kompleksna i zahtjevna kompozicija u kojoj je Lisa (inače hrvatska Australka) zaista sjajno otpjevala tekst na engleskom jeziku. Kao posljednju skladbu izveli su «Duljinom vjetra» na također arhaičan način sa vox-extended arijama BlackMary, koja čini mi se ima školovan vokal (barem tako djeluje), a kroz čitav nastup Igor Ratković se neprestano bazirao na suptilnoj svirci akustične gitare čiji je zvuk često po boji i izrazu nalikovao na oud ili šargiju. Usporedba sa beogradskim folk gothic – ambijentalcem Tamerlanom je na mjestu i vrlo su slični po načinu interpretacije fuzije neoklasicizma, folka i world-musica. Kroz ovih pola sata poprilično krcat Sax mogao se uvjeriti šta je to ustvari 'novi zvuk' i vjerojatno će se ovog nastupa sjećati vrlo dugo jer je po svemu prikazanome bio zaista pravi raritet u moru popa, kičeraja i drskih copy/paste imitacija.

EMBASSY 516 (www.myspace.com/embassy516) iz Dubrovnika su u Zagrebu nastupili po prvi puta usput predstavivši svoju novopridošlu članicu Gold na vokalu i klavijaturama. Prikazali su kroz 40-tak minuta svoj shoegaze/ indie sklad s natruhama post-rocka (prva skladba «An amplitude»), brit-popa, atmosferičnih gitarskih detalja («Harmon-i-y»), te kao što se moglo i očekivati, vođa Žarko Dragojević – Silver je povukao poput tegljača najveći dio tereta preko svojih uvjerljivih vokalnih sposobnosti i vrlo prilagodljivim letargično – glasnim gitarskim dionicama njihovih 10 izvedenih kompozicija u pravom britanskom aranžmanu. Ponekad su zazvučali poput The Orange Strips, a u onim post-rock kombinacijama sa tiho/glasno efektima i na plejadu domaćih bandova poput Don't Mess With Texas, Man Zero ili Lunar samo s razlikom što su im sve pjesme odreda pjevane. Na engleskom, naravno. Gold je bila prilično rezervirana za jednu ako ne frontwoman, ono prateću pjevačicu, djelovala je nekako isuviše povučeno i vrlo tiho sa svojim nježnim vokalom, no ono što je najbitnije, kompozicije Embassy 516 ne pate od dječjih bolesti zadobivenih od britanske indie škole, već se kroz uobičajenu letargiju nadograđuju često u mini-bombe pojačane eksplozivnim gitarskim riffovima i distorzijama. Izveli su 6 brojeva sa demo materijala «Surveillance Of The Environment» (2008, d.i.y.), te četiri nove kompozicije, od kojih su najupečatljivije bile «Digital delay», te vrlo plesna «Nord, The» sa naglašenim basom, puno bubnjarskih prelaza i rockerski nabrijanim gitarskim dionicama. Kao posljednju, izveli su laganu «Aftermath» sa dema samo uz pratnju ritam gitare i vokala. Imali su zaista veliku potporu publike, te je za očekivati da će nam češće dolaziti u Zagreb jer je očito da njihov suvremeni indie pop-rock/ shoegaze ovdje ima vrlo veliku bazu audijencije.

TIX (http://trig.com/tix) iz Zagreba su Luka Digić Ivoš (klavijature, gitara, vokal), Filip Floky Forster (gitara), Matej Hoty Nikolić (bas) i Igor Suza Mihajlović (bubnjevi), a predstavili su se u vrlo čudnom kompozitorskom izdanju. Prije svega, ovaj kvartet svira rock, vrlo dobro su tehnički i glazbeno potkovani s obzirom da su demo band, no ne bih želio biti preoštar, ali sve se čini da otprve žele uskočiti u 'čizme od 7 milja'. Naime, uz početnu, vrlo furioznu kompoziciju «Peta» sa žestokim elementima nalik na At The Drive-In (otprilike na nivou zagrebačkih Scroll), već u narednoj «B.a.b.a.» najavili su da ozbiljno streme ka vrlo zahtjevnom progressive/sympho/space rocku, osobito kada im se u aranžmane ušeta frontmen Ivoš na klavijaturama koje podjednakim umjećem kombinira  i sa žestokim gitarističkim dionicama. Daleko od toga da je ovo bilo loše, štoviše, drugi gitarist Forster osim što je oboružan s nekih desetak različitih pedala i efekata koje znalački koristi na vrlo intigantne načine, te vrlo kompaktnom svirkom cijelog banda, jedna bitna stvar koja bode u uho je originalnost. Progressive/space-rock je oduvijek težio ka vrlo intrigantnom konceptu i nadahnutoj kreativnoj originalnosti (od Yes, Genesis, ELP, preko Marillion i Porcupine Tree, sve do indie-rockera Muse), no kroz odsvirane kompozicije «My colour blue» u kojoj su ostvarili čak i clap-hands feedback dobrog dijela publike, preko «Out of my love» do «Black moon ticket» jasno se uočio cijeli niz nezgrapnosti. Nije da su one sviračko-tehničke prirode (svi ovi momci su odlični instrumentalisti), već je stvar aranžmanski čudnovate kombinacije kao da su desetak najboljih dionica svojih omiljenih bandova i autora slijepili u nekoliko kompozicija. Tako u nekim slučajevima, na vrlo zahtjevne aranžmanske priljepke osjete se u jednoj kompoziciji lucidne math-rock kombinacije, ekscentrični miks sa rave harmonijama, puno izmjena tempova i ritmova, nabacanih gradacijskih struktura koje su ponekad vrlo čudno posložene kao da slušate istovremeno Ultravox, Muse i Mars Volta u aranžmanu Genesis iz onog vremena sa Peter Gabrielom ili barem Ian Andersona u opusu Yes. Upravo taj aranžmanski ekscentrizam čini osim vrlo zvrzlanih šablona i nezgrapno čudan format egzibicionizma kojeg naglašava pretjerano imitirani vokal Ivoša koji se svim silama trudi biti Matt Bellamy. No, sve to ima svojeg šmeka u ovakvoj fazi demo banda koji je evidentno pokazao da zna i umije svirati vrsan, žestok i plesan progressive/space rock kojeg ipak previše zakompliciraju s urnebesno spetljanim aranžmanima. Ekspresivnost i eksperimentalni pristup je tu, te oni daju do znanja da se ovaj band može razviti u nešto vrlo kreativno, no kada su zasvirali posljednju skladbu «Budala», inače jedinu na hrvatskom jeziku sasvim je očita bila kopija velikog hita Queens Of The Stone Age, pogađate, "No one knows".

Za ovakvu demo situaciju u kojoj se Tix nalazi, to nije ništa loše, no za daljni razvoj, band će morati svoj ekscentrični egzibicionizam ipak usmjeriti ka vlastitom i originalnom izrazu. Potencijal je tu, samo ga treba ukrotiti i okrenuti u individualnom smjeru ove izrazito tehnički potkovane ekipe.

Horvi

Upiši komentar	Posalji prijatelju
Ime: *   email:    Poruka *   Zastita od SPAM upisa: Prepisite tekst iz slike gore: email adresa je zaštićena od spam botova.   Vase ime: *   email prijatelja:    Poruka *   http://www.glas.ba/?p=2&clid=4363&kadid=37 Zastita od SPAM upisa: Prepisite tekst iz slike gore: email adresa je zaštićena od spam botova.
Komentari