1963… Otvoren prvi disko klub “Whiskey a Go Go”… Rodio se Michael Jordan, buduća košarkaška zvijezda… Preminula Edith Piaf… Jugoslavija se proklamira kao Socijalistička Republika i Josipa Broza Tita bira za doživotnog predsjednika… Valentina Tereshkova prva žena u svemiru… U zemljotresu u Skoplju 1800 poginulih… Američki predsjednik Kennedy ubijen u Dallasu… Rođen Brad Pitt, buduća američka filmska zvijezda… Objavljen album Beatlesa “Please Please Me”…
Sarajevo, godina 1963.
– Raja, ovo je ludilo, sve je puno. Ima ih sto hiljada unutra…
Jedan od prijatelja je uzbuđeno obavijestio članove sastava, nakon što je provirio iza velike zavjese prema prepunoj dvorani u kojoj će uskoro započeti njihova svirka. Nisu mu povjerovali da je neko uopće došao, pa je gitarist virnuo i sam.
– Fakat ih ima puno! Ali, džaba sve, niđe cura…
Gužve pred dvoranama gdje su se priređivale igranke sa rock and roll sastavima svakog su vikenda bile neopisive. Samo su se oni krupniji tipovi ili pak oni s oštrijim laktovima uspijevali probiti do blagajne na vrijeme da dobiju propusnicu za raj.
Djevojke, svakako, u tim gužvama nisu imale šanse.
A kakve su to igranke bez lijepih cura? Pederbal, rekli bi ovdje. Pa je nekome genijalnom pala na pamet ta jedinstvena ideja – da uvede podjednak broj muških i ženskih ulaznica!? Kad bi se muškarci dočepali dragocjenog papirića, prostor ispred blagajne je postajao čist i djevojke su također mogle dobiti svoje ulaznice.
Avdo Sidran ovu praktičnu mudroliju vezuje za vrijeme desetak godina ranije, za kafanu Kod Morde uz pravoslavnu crkvu u Sarajevu. Ako je, zapravo, uopće važno kada i gdje se iznjedrila, kad je dovoljno samo to da pokazuje snalažljivi duh minula vremena.
Među najvažnijim novostima koje vrijedi zabilježiti u ovoj godini jest promjena bubnjara u grupi – umjesto Nede Hadžihasanovića, u proljeće u Indexe dolazi Đorđe Kisić.
Nedo je bio razapet između studija arhitekture i bavljenja muzikom, što se gotovo nikome u to vrijeme nije činilo trajno perspektivnim poslom, te je zbog toga često izostajao s proba i nastupa. Već se događalo da ga ponekad mijenja Bogoljub Nikolić Mikan, koji je bubnjeve svirao u grupi Kenedy Boys.
Ostali u Indexima, pogotovo ambiciozni Nuno, imali su ozbiljnije planove s muzikom i stoga je Nedo zamijenjen pouzdanijim Kisićem. Popularni je Đoko već nekoliko godina bio poznati sarajevski bubnjar. Zapravo i najcjenjeniji, prvi muzički profesionalac među njima u doslovnom smislu te riječi, jer je prošao kroz orkestre Slavka Hitrija, Srđana Matijevića, Igora Čapljinskog i Davora Lovkovića, zarađujući za život samo sviranjem. Uz sve to, novina je među rokerima bila da neko ne lupa (iz sve snage), nego zaista svira bubnjeve.
Indexi u prvo vrijeme nisu imali pjevača kao stalnog člana postave, jer su većinu repertoara činile instrumentalne teme. Kad su, međutim, vremenom sve učestalije počeli izvoditi i sve traženije vokalne prepjeve, onda je s njima na igrankama u Slozi nastupao Alija Hafizović – Haf.
U pojedinim biografijama Indexa bilježi se da je drugi, povremeni pjevač, bio Mahir Paloš. Dokumentirati ovu tvrdnju je nemoguće, jednako kao i brojne druge činjenice temeljene samo na osobnim sjećanjima. No, postoji i priča da je u ovo rano vrijeme Paloš možda mogao postati stalni član Indexa!
On je, naime, jasno i glasno najavio da će dobiti originalni razglas od tetke iz Amerike (uvijek taj famozni adut “tetka iz Amerike”, pred kojim bi se svima oteo zavidni uzdah). Ajme, kakav, dakle, mamac za svaki sastav! Naravno, odmah su Indexi požurili da još jedno tehničko čudo rezerviraju za sebe – obećavajući Mahiru da će onda on i pjevati s njima. Žalibože, razglas nije stizao, pa ni Paloš dobio najatraktivnije mjesto u grupi – za mikrofonom!
Eh, tetka, tetka…
U novoj postavi, s Kisićem za bubnjevima i Hafizovićem kao pjevačem, Indexi su cijelo ljeto 1963. proveli u Neumu.
Svirali su puna dva mjeseca u kampu Ferijalnog saveza BiH. Nimalo to ne bi bilo vrijedno spomena da nisu napravili prvi poznati foto session na ovim prostorima, makar kada je rock muzika u pitanju.
Bio je naivan i improviziran taj session, baš kao i skidanje pjesama s Radio Luxemburga, ali je predstavljao naznaku nečeg novog, istovremeno spontanijeg i otkačenijeg koliko i profesionalnijeg od tadašnjih standarda. Osmislio ga je Alija. Završio je grafičku školu i počeo studirati slikarstvo, te bio najpozvaniji među njima da kreira prvu estetsku prezentaciju u domaćem rocku.
Ispisana slova na leđima – na svakom po jedno, pa su, poredani jedan do drugoga, svojim tijelima sačinili naziv I-N-D-E-X-I, te iscrtana probodena srca, note i karikature svukud po njima – pomalo su dječački prostodušan pokušaj isticanja.
Ali, jedna fotografija ulazi u povijest.
Fotografija je to djevojke na plaži, koja pored položene električne gitare po betonu rukom ispisuje ‘Indexi’. Ta fotografija definitivno nadilazi puko svjedočanstvo o arhaičnom vremenu. Njezina je simbolična poruka sasvim jasna: nova urbana generacija počinje u čvrstom betonu, umjesto u rahloj zemlji, ispisivati trajne temelje svoje povijesti, možda malo nemušto u počecima, ali nimalo stidljivo, dapače s odlučnošću da promijeni svijet oko sebe. Što je, zapravo, i osnovno poslanje rock and rolla.
Prva domaća rock stilizacija prihvatljiva je čak za današnje kriterije i njezino korištenje za naslovnicu albuma Indexa punih 36 godina kasnije (omot za album “Kameni cvjetovi”) potvrđuje da je puno toga u vezi s tom grupom bilo dobrano ispred vremena.
Nakon povratka iz Neuma, Indexi sa Alijom Hafizovićem snimaju u Radio Sarajevu pjesmu “Hoću da naučim“. Bio je to prepjev “I’m Willing To Learn” Cliffa Richarda i The Shadows, snimljen u izvorniku tri godine ranije, a sada ga je napisao sam Hafizović.
Po svemu sudeći, bar prema dostupnim informacijama, riječ je o prvom snimku Indexa i općenito prvom rock and roll snimku u Bosni i Hercegovini, a mnoge indicije upućuju na činjenicu – ovo bi trebao biti, isto tako, jedan od prvih vokalnih r’n’r snimaka u tadašnjoj državi. Sačuvao ga je u svojoj osobnoj kolekciji Alija Hafizović i možda će jednom biti zanimljiv nekom od diskografa.
Zagrebačke Bijele strijele su krajem 1962. snimile četiri broja za svoj prvi singl i on je, pored tri obrade svjetskih hitova imao i autorsku temu, instrumental “Strijele”, što se upisuje u povijest kao prvo autentično i punokrvno rock izdanje na ovim prostorima (Jugoton, 1963.).
Indexi su, poput svih ostalih sarajevskih izvođača, dugo iza sebe imali samo radio, kao jedini stalni medij za prezentaciju pjesama. Nije im onda preostalo ništa drugo, nego iskoristiti ga do maksimuma.
Pokazalo se to dugoročno efikasnijim načinom proboja na scenu, nego u slučaju tadašnjih zagrebačkih i beogradskih beat grupa, kojima su diskografske kuće bile na pragu i stoga su prestiž pokušavale ostvariti prvenstveno dobivanjem prilike da objave ploču. Drugi mogući način uspjeha bio je nastup u televizijskom programu, u to vrijeme jedinih kompletnih TV centara, kakav su bili Beograd i Zagreb.
Slijedom ovih razlika, generalna muzička situacija u Sarajevu nešto je drugačija, ako smijem tako reći – intimnija. Ne samo onoliko koliko je i radio intimniji medij, nego u Sarajevu nema ni puno izrazito eksponiranih ‘mainstream’ vokalnih zvijezda, koje bi na svoj način mogle gušiti nadolazeću novu i još anonimnu muzičku generaciju. Bar u to vrijeme, u Sarajevu su svi bili jednaki, sa sličnim šansama za uspjeh.
Muzički žar gimnazijalaca Prve i Druge gimnazije, studenata Muzičke akademije i samoukih mladaca, koji se iskazivao na relaciji popularnih klubova Sloga – Fis, bio je taj neophodni nukleus za stvaranje budućeg kolektiva označenog kasnije kao “Sarajevska muzička scena”.
Moram i ovo spomenuti: prije nego što se uopće počeo baviti muzikom, Davorin je bio jedan od najtalentiranijih košarkaških bekova koje je Sarajevo u to doba imalo.
Bio je kapiten Željezničara i Mlade Bosne, a za ove timove je odigrao preko 500 utakmica. Maleni i vižljasti momčić, plavkast i zbog svega toga nježnijeg izgleda nego što priliči surovo mišićavim sportistima, uspijevao se nositi s krupnijim vršnjacima, kakvi su, po konstituciji, spadali među koševe. Rušio je pravila ničim do svojom nevjerovatnom energijom.
Vrlo često se govorilo da bi sigurno bio jednako dobar košarkaš koliko i pjevač. Samo – sarajevska i bosanskohercegovačka muzika bi puno više izgubila od sporta da se Davorin ipak nije odlučio za pjevanje. Ta je ista košarka kasnije imala i Mirzu Delibašića, i Bogdana Tanjevića, i Žarka Varajića, a u rock muzici bio je i ostao samo jedan Pjevač!
Ako se u prvim godinama ozbiljno dvoumio kojoj strani se prikloniti, Davor je, nakon pobjeda na matinejama u Fisu, sve više počeo ovako razmišljati: lakše je, zabavnije je, a i puno više djevojaka se tu vrtilo.
Košarku u Mladoj Bosni igrat će još nekoliko godina i ona će mu ostati vječna, ali tek druga ljubav. Kad je konačno odlučio, muzika je postala centar njegova svijeta.
Drugi budući velikan u Indexima, gitarist Slobodan Bodo Kovačević, nije čak ni počeo kao svirač. O tim je vremenima, prije nego što će postati član grupe Lutalice, ovako svjedočio:
“Ja sam počeo, inače, kao pjevač. To je vrlo interesantno, položio sam audiciju kod Bate Kovača. Ja sam išao tada u gimnaziju i bila je raspisana audicija za pjevače, pa meni bilo, sad, ne znam šta da radim, pjevao ja Nika Fidenka, ne znam ni ja, neke talijanske pjevače, Gianni Morandija imao iz metronoma poskidano i znao, ono, da kmečim uz tamburu… I ja se prijavim, iz zezanja, na tu audiciju i prođem ja. Skužio on da tu ima nešto, nije Bato blesav, ali nakon dvije probe mi fino rekao: ‘E, bolan, ima ovih da puno bolje pjevaju, hajde ti sviraj…
Pa onda u neko doba shvatiš da se valja sam educirat, pa kupuj knjige, pa nauči sve od prve do zadnje note. Naravno, tu je pomogao Praljak kao učitelj (Mile Praljak, profesor klasične gitare, op.a.), moraš na kraju krajeva opet naći učitelja nekog, nikad ne možeš sve sam naučit.”
Sasvim je izvjesno da bi i kasnije neko prepoznao u Slobodanu Kovačeviću drugačiji potencijal od pjevačkog, ali Kornelije Kovač je, svojom sugestijom u najranijoj fazi, probudio u Kovačeviću strast prema gitari.
A ovaj je, pak, temeljit i uporan, kakav je cijelog života bio, još godinama, čak i kao izgrađen i priznat gitarist, pribavljao sve dostupne priručnike, educirao se, istraživao svoje mogućnosti, usavršavao tehniku i izgradio svoj jedinstveni stil sviranja, koji će ga učiniti jednim od nekoliko najboljih rock gitarista svih vremena na ovim prostorima.
Koji je, kako jednom predivno izreče poeta Mišo Marić, gitaru svirao – bodovski!!!
U idućem nastavku: Prva singl ploča Indexa, 1964.
(Iz knjige ”Indexi: U inat godinama”, autora Josipa Dujmovića)
