Januar 1978. Studio Jugotona u Zagrebu. Počinje se rađati konceptualni album Indexa, njihov prvi autentični studijski album poslije 16 godine karijere! I jedan od magnum-opusa svih vremena u rocku ovih prostora: ”Modra rijeka”.
Ideju o konceptualnom albumu “Modra rijeka” godinama je u sebi nosio gitarista Slobodan Bodo Kovačević. Ironično, kada je konačno sazrela, Indexi su već od progresivne rock grupe s kraja ’60-ih i početka ’70-ih postali pop sastav, sa hit brojevima poput ”Predaj se srce”, ”Jedina moja”, ”Volim te, ”Moja Hana” ili ”U jednim plavim očima” u svojoj pjesmarici.
Bili su komercijalno uspješniji i popularniji nego ikada ranije, ali Bodu je, poput duha, proganjala ideja o jednom složenom rock projektu, drugačijem od svega što su do tada uradili.
Postavu grupe u to vrijeme su činili Bodo Kovačević, pjevač Davorin Popović, basista Fadil Redžić, klavijaturista Nenad Jurin i bubnjar Đorđe Kisić, a na snimanju bendu su se pridružili Ranko Rihtman na pianu i Tihomir Pop Asanović na orguljama.
Devet numera za album komponirali su Kovačević, Redžić i Rihtman na stihove pjesnika Maka Dizdara. Ton majstor bio je Mladen Rukavec, urednici izdanja Vojno Kundić i Siniša Škarica, materijal je miksao Ullman Urlich u minhenskom Barbarossa Tonstudiju, a producenti su bili Nikola Borota Radovan i Indexi. Upečatljiv omot dizajnirao je Dragan S. Stefanović koristeći se umjetničkom slikom Mersada Berbera.
I Bodin san o posebnom djelu je ostvaren: LP “Modra rijeka” izdao je u jesen Jugoton i u glasanju kritičara proglašen za najbolji jugoslavenski rock album 1978. godine.
Iz knjige ”Indexi: U inat godinama”:
Od ukupno osam melodija na albumu, dvije je uradio Fadil Redžić, “Blago” i “Slovo o čovjeku”.
Za ovu drugu Fadil danas smatra da je jedna od najboljih koje je uradio u životu i to ovako objašnjava: Na tu sam kompoziciju zaista ponosan. Još uvijek se dobro zbog nje osjećam, kako se ona razvija, kako raste… Ima ona i jedno neobično rješenje. Meni se uvrtila u glavu ideja da gitara treba zvučati oktavu niže nego što prirodno zvuči. Ne znam zašto mi se to odjednom baš tako svidjelo, uglavnom ja sam Bodu na snimanju dobro namučio da uradi ono što sam zamislio. Naime, puštali smo snimak matrice sa magnetofona dvostruko brže, a Bodo je morao također svirati gitaru dvostruko brže. Hm, nije to baš jednostavno, ali bio je on vrlo strpljiv i discipliniran… Dakle, kad smo to snimili, vratili smo traku sa novom matricom na normalnu brzinu i dobili taj neobičan efekat. Danas se on bez ikakve muke radi na nekim novim uređajima za snimanje, ali mi smo ga uspjeli sami proizvesti, našom dosjetljivošću i Bodinim fenomenalnim sviranjem.
“Modra rijeka” nije klasični rock album, nije ni rock opera, kakav je bio “Gubec beg”, prva hrvatska rock opera iz 1975. godine.
Nimalo komercijalan u smislu pitkih, radiofoničnih pjesama i pamtljivih pjevnih refrena, s teškim neparnim taktovima i još težim stihovima, “Modra rijeka” je ipak našla put do publike, koja je prihvatila odjednom ovakve, ozbiljne Indexe, nakon niza godina što ih oni ispuniše isključivo festivalskim veselim pjesmicama. Zbog toga će album, nakon premijernog objavljivanja u jesen 1978. godine, imati još dva reizdanja u Croatia Recordsu, 1995. i 1999.
U jednoj od recenzija beogradski novinar i rock kritičar Petar Peco Popović piše: “Zbunila me sasvim ‘Modra rijeka’. Ti osumnjičeni, ti osporavani, ti zaboravljeni Indexi iz prošlosti su otišli korak i po u budućnost. ‘Modra rijeka’ nije samo ploča. To je kompletno delo pred kojim od ushićenja i sam budan sanjam. Nemoćan da se kajem što sam u te iste autore ponekad glasno sumnjao. Sve što je valjalo uraditi a da se ime Indexa vrati u visine poštovanja, bez greške je učinjeno.”
Velike i klasične promotivne turneje nije bilo. Tek poneki koncert. Jedan od njih dogodio se u beogradskoj dvorani Pionir, pred oko 3500 posjetitelja i s tog koncerta je novinar Marko Lopušina zabilježio:
“Publika na koncertu bila je pomalo zbunjena. Želela je stare stvari, želela je da zapljeska hitovima, a slušala je ‘neku’ glazbu. Ipak, verujući im, izdržala je premijeru nove ploče. Buran aplauz pokazao je da je glazba pobijedila… U izjavama sutradan Davorin Popović je priznao da se bojao da neće naići na razumjevanje, da se glazba neće nikome dopasti, ali da je posle ‘velikog finala’ oduševljen reakcijom slušalaca.”
