Ko je smislio ime Indexi… svečano ‘otvaranje’ prve gitare… besane noći uz Radio Luxemburg…. instrumenti i pojačala iz kućne radinosti… treći nastavak feljtona po knjizi ”Indexi: U inat godinama”.
Ljeto, 1962.
Prijepodnevno sunce još nije počelo temeljito žariti sarajevske ulice i poneki je rijetki prolaznik mogao, još bez znoja i otpuhivanja, požuriti ulicom Vase Miskina, nekim svojim poslom.
Dva mladića među njima, dvadesetak godina im je, jedan skoro za pola glave viši od drugoga, koščatijeg, nemirnijeg, svako malo su zastajkivali, gestikulirali rukama i živo razgovarali. Nekakvo je uzbuđenje bujalo u njima, obuzimalo ih toliko da nikog oko sebe nisu primjećivali.
Na drugom kraju planetea, nekako u to vrijeme, još nepoznata rock skupina The Rolling Stones imala je svoj debut nastup u londonskom Marquee klubu, Brazil je pobijedio Čehoslovačku s 3:1 i osvojio svjetski nogometni kup, na pariškom aerodromu Orly se dogodila avionska tragedija, uhapšen je bivši potpredsjednik Jugoslavije Milovan Đilas, Amerika blokirala Kubu, a nacist Adolf Eichman obješen je u Izraelu… ali, planetarne senzacije nisu ove momke uopće doticale. Imali su oni vlastite sudbonosne preokupacije. Kao da su bili opsjednuti.
Negdje pred zgradom Ekonomije, onaj viši će:
– Nuno, haj’mo mi osnovat’ svoj rock and roll sastav!
– Uf, znaš da bi mogli – jedva dočeka drugi. – Znaš Nedima, bio je sa mnom u razredu u gimnaziji?
– Da, pjevali ste u Ehu.
– On sad bubnja, ima i instrumente.
– Odlično. A Bobo, moj drugar, dobar je gitarista, njega bi mogli zovnut’.
Obojica živnuše, radost im na licima.
– Idemo, onda.
– Još da smislimo dobro ime…
– Ja imam ideju. Da se zovemo “Indexi”, postali smo studenti, pa eto…
– Odlično, sviđa mi se.
I krenuše mladići dalje, još poletnije, bez zastajkivanja. Tek sad cijeli planet može činit šta mu volja, sad kad se napokon rodila ideja, samo njihovo čedo začeto iz dječačke strasti za ‘električnom muzikom’, što odasvud je sve više nadirala i donosila nemir mladim srcima. Ni ne sluteći, postali su očevi mnogih budućih istih nemira.
Lik iz dijaloga, onaj što predloži osnivanje grupe, zove se Šefko Akšamija, a njegov vrli prijatelj, čija ideja bješe ime grupe, Ismet Arnautalić, poznatiji kao Nuno. Prijateljevali su oni još iz sarajevske Druge gimnazije, zajedno prošli kroz Eho ’61, zajedno se, kao većina gimnazijalaca, palili na beat muziku, novi muzički trend po kojem se prepoznavala i nova generacija.
Elem, u narednih nekoliko dana osnovan je ansambl Indexi.
Nisu se naši momci šalili i osnovali svoj ansambl tek iz puke dokolice. Imali su oni goleme ambicije, slutili su ih u sebi, tolike da su nadilazile kvartovske granice, u koje su se čvrsto utaborili ostali slični sastavi u gradu. Ma, šta kvartovske – u svijet bi oni! Da ih i drugi ozbiljno shvate, dali su odmah da se izradi pečat buduće slavne grupe: “Vokalno-instrumentalni ansambl Indexi, Sarajevo, Yugoslavia”.
Mjesecima nisu, u svom prevelikom uzbuđenju zbog velikog čina i dokaza vlastite ozbiljnosti, ni primijetili da pečat ima malu slovnu pogrešku. Kasnije više nije bilo važno, jer su i bez tog pečata udarili najozbiljniji osobni žig na muziku svojega vremena. I budućeg, također.
Uz Ismeta, na ritam gitari, i Šefku, na basu, ulogu očinstva ovdašnje rock muzike prihvatit će još Slobodan Bobo Misaljević, kao solo gitarist, Đorđe Uzelac, klavijaturist, i Nedim Nedo Hadžihasanović, bubnjar.
Grupa je, eto, kompletirana. Ali, instrumenti i pojačala za nastupe? Kako riješiti problem, kad je u Sarajevu originalna električna gitara još samo predmet najsmionijih maštarija? Nije bilo druge, dakle, nego improvizirat’.
Šefko, kao radio amater, jedini tehnički obrazovan među njima, počeo je namotavati magnete i postavljati ih pod žice akustičnih gitara, a umjesto originalnih potenciometara za zvuk, jednako nedostupnih kao cijeli instrumenti što su bili, patentirao je jedan od svojih izuma, tako uobičajenih za to posebno doba što bi se moglo nazvati ‘snađi se ili odustani’ – uzeo je, lijepo, plastični zavrtanj s tube kalodonta i pretvorio ga u gitarski potenciometar.
Jednog od narednih dana, predvečer, opet su Šefko i Ismet zajedno u gradu, na korzu. Nisu samo besciljno lutali. Ne više, sad kad su imali ozbiljne planove, nego su prevrtali po glavi sve moguće ideje i pripremali put do svoje buduće muzičke slave.
– Baš smo sretnici, Šefko – počeo je Nuno. – Imamo bubnjara s instrumentima, Uzelac ima orgulje, sredili smo gitare, još nam samo bas treba.
– I pojačalo.
– Ma, sredićemo mi i to. Čuo sam za neke majstore u gradu.
– A šta ćemo svirat?
– Čuj šta! Shadowse, Platterse… Beach Boysi su najnoviji super sastav!
– Oni što sviraju Surfin’?
– Da. Čovječe, kako to dobro zvuči! To moramo nekako skinuti…
Rijeka šetača, bez žurbe, praćena kakofonijom žamora i bezbrižnog smijeha što su lebdjeli iznad njihovih glava, klizila je Titovom ulicom, onako kako je uvijek bilo nepisanim pravilima čvrsto zacrtano: jedan njen tok prema Vječnoj vatri, drugi u suprotnom smjeru, ka parku, a oba na svojoj desnoj polovici istog trotoara. Da se ne sudaraju i da svako može nesmetano pogledom ispitivati lica i figure iz suprotnog smjera, razmijeniti poneki skriveni osmijeh, dovoljan da se momčić ili cura noćima prevrću po krevetu, dok ih san tek pred zoru ne svlada.
Isto je nepisano pravilo određivalo da mladi šeću samo desnom stranom Titove, pored Banke i slastičarne Oloman, dok je ona druga bila namijenjena isključivo starijima. Bez iznimke.
To je bio Korzo. Desetljećima građeni fenomen i najvećih gradova i najmanjih kasaba, njegov svakodnevni mistični i romantični ritual vidjeti i biti viđen, prije nego će ta masa biti rasuta po sebičnoj intimi budućih modernih kafića. U njemu su sudjelovali svi i svi su u njemu bili jednaki, kako na drugim mjestima nikada nisu mogli. Tu su se sklapala nova poznanstva, rađale ljubavi – jednostavno, tu se živjelo.
Neko mudar je na sarajevskom korzu, odmah uz Oloman, smjestio trgovinu s raznim dragunlijama, tehničkim novitetima, rijetkim gramofonskim pločama i ponekim muzičkim instrumentom, što je sve mamilo uzdahe mladih.
Pa su Šefko i Nuno, kao uvijek, svrnuli pogled prema izlogu omiljenog dućana. U šoku su lica zalijepili na veliko staklo, onako kako to djeca čine pred izlogom igrački – među ostalim stvarima se tamo kočoperila prava pravcata električna bas gitara Framus.
Prva tvornički rađena gitara u Sarajevu, za ime svijeta!
Cijelu večer i duboko još u noć njih su dvojica skupljali novac sa svih strana, zaklinjući se u život da će vratiti, čim zarade prvi dinar od igranki. Stariji su sumnjičavo vrtili glavama na te studentske budalaštine, vršnjaci zavidno uzdisali, ali davali su svi, koliko je ko mogao.
Mladi mjesec na nebu nije te večeri vidio više žara na licima, a mnogi su sarajevski momci, sigurno, pod njegovim magičnim svjetlom prošaptali svoje prve izjave ljubavi.
I narednoga jutra, još prije otvaranja dućana, Nuno i Šefko su zauzeli busiju pred vratima. Vrebali su instrument kao beskrajno vrijedan plijen, čuvali ga pogledom, ne dopuštajući mogućnost da im ga neko slučajno preotme.
– Šta je, momci, otkud vi ovako rano? – začudio se gazda kad je napokon stigao.
– Mi došli po gitaru.
– Čuj, došli. A imate li vi tolike pare?
– Naravno – kažu uglas i počnu vaditi papirne smotke iz svih džepova.
A gazda s uzdahom polako krene da izvadi gitaru iz izloga. Pare su pare, ali nekako mu bilo žao, jer je gitara dan ranije stalno dovlačila znatiželjnu mladež pred njegov izlog.
Elem, tako je budući basist Indexa postao ponosni vlasnik originalnog električnog basa. Lijepo, no kako se svira ta čudna gitara sa četiri debele žice? Dani su im trebali da isprobaju sve kombinacije, da bi Šefko definitivno zapečatio svoju ulogu basista, napokon ‘provaljujući’ tajnu čudesnog instrumenta. Neznanje je bilo ogromno, ali želja još veća.
Sad je trebalo riješiti sljedeći problem – nabaviti pojačala!
U Sarajevu bjehu samo dva moguća majstora. Jedan od njih zvao se Đorđe Lukić, većini poznat jedino kao Majstor Cigo, drugi je bio Tomica Šikić. Oni su se usuđivali i znali napraviti prava cijevna pojačala. Zapravo, nalik pravima.
Nuno i Šefko se tako upute Majstoru Cigi i Indexi, eto, uskoro imaju i pojačalo – od cijelih 20 vati! Jedno za sve instrumentaliste. Da bi današnja generacija bolje shvatila – u automobilima su sada pojačala višestruko veće snage.
Sad su Indexi mogli izvesti prvi javni nastup, a on je već u jesen te 1962. godine priređen u Domu milicije. U kronikama nije zabilježeno kako su ga narodni milicajci podnijeli, ali ‘električari’ im ionako nisu dugo po živcima svirali – Indexi ubrzo potom postaju redovan sastav na igrankama u klubu Sloga.
Taj spomenuti Đorđe Lukić (preminuo 1992. godine), on je bio tehničar koji je montirao opremu Radio Sarajeva na prvoj lokaciji na Koševu, te u doba “sveznalica po diktatu prilika” još bio prvi radijski spiker, čiji glas je 10. aprila 1945. u eteru odjeknuo s prvom rečenicom u programu radija: “Smrt fašizmu – sloboda narodu! Ovdje Radio Sarajevo!”
Njegov sin, Božidar Lukić, naslijedio je, gle čuda, i nadimak (niko ga među muzičarima nije znao drugačije nego kao Cigu) i očevu sklonost za tehniku – radio je od 1967. godine kao tehničar Indexa ili bolje rečeno ‘Katica za sve’, pa su ga ostali u grupi smatrali punopravnim članom tog muzičkog kolektiva.
U drugom sarajevskom klubu, u konkurentskom Fisu, svirali su Kenedy Boys, grupa Ivice Ivandića. On je, pak, postao slavan (i vrijedi stoga njegovo ime zabilježiti u ovoj priči), jer je prvi nabavio originalnu električnu solo gitaru. Kakav bas, sa solo gitarom se postaje faca! Sasvim dovoljno da time cijeloj grupi bude osiguran status atrakcije.
Kakva je samo fešta bila kad je stigla ta gitara spakirana u originalni kofer!
Događaj je bio toliko uzbudljiv da je priređeno “svečano otvaranje prve električne gitare u Sarajevu“. Do tada su se svečano otvarali novi mostovi, tvornice, škole, ali – otvaranje gitare!? Eh, čudna i čudesna li vremena!
Ivica je najprije, nekih pola sata, svirao na svom starom instrumentu iz kućne radinosti, a onda je igranka zaustavljena.
– Drugarice i drugovi, a sada… veliki trenutak! – najavio je Noka Bilić.
Žamor se vrlo brzo pretvorio u muk.
Na scenu je iznesen kofer iz kojeg će, to su svi čekali, uskoro izroniti neviđeni instrument. Kako pravila takvih svečanosti nalažu, mladi je gitarist ritualno presjekao makazama vrpcu svezanu oko kofera, pa ga onda dramatično i polagano otvorio. Prisutni su bili tek sad bez daha. Konačno je junak večeri, kao da pristupa mladenki, prihvatio blještavu gitaru i visoko je podignuo, da je svi vide. Ne bilo kakvu, zaboga, nego Fender!
– Ooooh! – razlio se mukli odjek kroz salu.
Ostali sarajevski muzičari, bez izuzetka, zauzeli su prve redove i ljubomorno zurili u čudo neviđeno.
Eto, već zbog toga ‘kenedijevci’ su bili ozbiljna konkurencija ostalim grupama u popularnosti. Utrku će vremenom izgubiti, kad se prvi sastavi usude zasvirati vlastite pjesme, pa ih publika stane tražiti od svih drugih. Oni koji su ostali na ‘skidanju originala’ polako i neumitno su nestajali sa scene, a jedna od ubrzo zaboravljenih grupa će biti i Kenedy Boys.
U to vrijeme malo je bilo formalno muzički školovanih među tim mladim zanesenjacima. Zato se sa notama niko nije previše zamarao. Pjesme što bi ih htjeli svirati mogli su čuti u noćnim satima – kada je signal na srednjim valovima bio puno bolji – na Radio Luxemburgu, koji tada bješe pravi deus ex machina među tinejdžerima. Naime, ova je radio stanica prva prepoznala nadolazeću novu muzičku eru, orijentirala se na mladu publiku, otvorila program za nezavisna studija i uvela noćni ‘non-stop music’. Ono što je MTV učinio za televizijsku muzičku produkciju, Radio Luxemburg je, zapravo čak i više, značio za svjetsku globalizaciju rock and rolla.
Za mlade širom Jugoslavije, pak, Radio Luxembourg nije bila samo stanica koja je emitirala najnovije pjesme, što znači tek izvor informacija. Te dvije posvećene riječi postale su šifra za prepoznavanje istomišljenika.
Ko tada nije, makar povremeno, slušao Chrisa Denninga i kasnije Tonya Princea na ‘srednjem valu 208 metara’, taj je u Sarajevu, u društvu “haustoraša” bio totalni autsajder.
Haustoraša? Ko su sad, zaboga, oni?
Sada sjedim, u njegovu stanu, s Abdulahom Sidranom, pjesnikom čija se poetska muza napaja čarolijom ne samo tog vremena, nego i sa izvora posebnog sarajevskog haustorskog i mahalaškog podsvijeta, zajedno sjedinjenog u neponovljivo prefinjenu drskost. Takvu će, nakon Indexa, kasnije iz sebe izlijevati generacije filmaša i ovdašnjih rokera, redom čuvenih upravo zbog tog sarajevskog neobuzdanog duha.
Nalijeva nam on viski u udarničkom ritmu, meni u poveću čašu, sebi ravno u grlo i pušta da neko vrijeme sam odgonetam ko su ti haustoraši. Onda se smilovao:
– Tih godina sarajevska djeca su u sebi osjećala podjelu na one koji stanuju po okolnim strmim područjima i starim kućama i na one koji žive u gospodskim austro-ugarskim zgradama. Pa su se prvi nazivali mahalaši, a drugi haustorčad ili haustoraši. Ako sam ja gore, u svojoj mahali na brdu, prvu ploču vidio šezdesete, a nisam imao na što ni da je stavim, budi siguran da je nju haustorče imao već pedeset i osme. Ali, jednakopravni smo bili u nečemu drugom, u noćnom hvatanju Radio Luxemburga.
Noćima su, dakle, prvi naši “čupavci” širom zemlje sjedili uz radio prijemnike i s gitarama u rukama ‘skidali’ melodije. Koje su već sutradan znali izvoditi na igrankama!
Nerijetko se događalo da po dvojica ili trojica skidaju istu pjesmu – jedan je bio zadužen za A-frazu, drugi za refren i tako dalje. Ako su imali sreće da šum iz radija ne bude prejak, onda su isto veče melodiju sklapali, da bi pjesma onda, kasnije, u izvedbi, često zvučala pomalo čudno. Negdje bi bilo viškova, ponegdje su manjkali pojedini neuhvaćeni dijelovi.
Ma, ko je još za to mario, važno je bilo biti u trendu!
Donekle je lako išlo s instrumentalnim kompozicijama. Na pravim su mukama bili s vokalnim, jer je pored muzike valjalo skidati i riječi pjesama. Avaj, ne samo da su bili rijetki oni što su dobro vladali engleskim jezikom, nego nije uvijek bilo lako skontat’ šta onaj “stranjski” pjevač pjeva, kad zna ponekad, vrag ga odnio, gutati slogove! Svejedno, pjesma bi se posložila, vokalni solist dobio ispisano na papiru “Pliz pliz mi, vo-jea, lajk aj pliz ju” i igranka je mogla početi:
– Raja, evo jedne najnovije stvari sa top lista…
Kako se zvala? Često ni to pouzdano nisu znali.
Iako su se svi trudili da budu što vjerniji originalu, prilike su ih najčešće tjerale, zbog spomenutih grdnih muka sa skidanjem, da improviziraju, da dodaju nešto vlastito i – počnu se učiti svom budućem samostalnom radu.
Ali, šta bi vrijedilo da rokeri skidaju nove stvari, ako publika ne bi ni znala da jesu najfriškije? Dakle, cijela ta priča s noćnim hvatanjem Radio Luxemburga imala je smisla samo zbog toga što su isto radili i hiljade fanova nove muzike, oni koji nisu svirali, nego su htjeli znati šta se u svijetu događa.
Neispavani gimnazijalci, ako im babo il’ mater ne bi upali u sobu i iščupali žice iz struje, uz riječi ‘Ti nisi normalan!’, ujutro bi propitkivali jedan drugoga jesu li čuli ovaj ili onaj najnoviji hit, a igranke i sastav uz koji će plesati vikendom birali su po tome koliko su oni tih hitova uspjeli poskidati.
Bilo je i drugih, jednako neobičnih načina upoznavanja i učenja o svjetskim muzičkim novostima.
Kad je u sarajevsko kino Partizan (kasnije Apolo) stigao film “The Young Ones” (svjetska premijera: decembar 1961.), čiji je naziv kod nas preveden kao “Veseli klub mladih” i u kojem je glavnu ulogu igrao Cliff Richard, a pojavljivali su se i njegovi The Shadows, mnogi su ga novopečeni rokeri išli gledati i po pet-šest puta. Čudile su se blagajnice na prodaji ulaznica, ali to nije ništa kolikim čudom su se iščuđavali naši i-ja-bih-svirao-beat momci i pokušavali dokučiti kakva je sad to neobična ručica na električnoj gitari čijim se povlačenjem pravi nevjerovatni vibrirajući ton na instrumentu. Divili se i maštali… Pa upijali sve scenske pokrete svjetski slavnih muzičara i kasnije ih kod kuće uvježbavali pred ogledalom, uvijajući se sa zamišljenom gitarom u rukama.
I uzvikivali: O, Yeaaah!
Jedna ruka uz bok, mlate njome gore-dolje, druga ispružena i prebire prstima po nevidljivim žicama, dok se iza otškrinutih vrata njihove matere čude, ibrete, krste i križaju, kako koja, pitajući se kakvi demoni spopadoše još do jučer njihove normalne sinove.
Sve se ovo sada može učiniti primitivnim i luckastim, može biti za krepat od smijeha mladima sviknutim na televiziju, pa internet, ali nek’ svakom od vas na umu bude da nije ovo samo priča o nekim skromni(ji)m vremenima. Opisujući očiglednu opsjednutost i entuzijazam prvih rokera, što će cijeloj toj generaciji biti tek romantični podsjetnik, a tebi je, nu, razlog za podsmijeh, željeh objasniti samo još jednu fenomenalnu posljedicu: na taj su način svi poklonici nove, ‘električne beat muzike’, ovdje u balkanskoj zabiti, bili izrazito dobro, brzo i masovno upoznati sa aktualnim svjetskim muzičkim trendovima, pa se popularnost rock’n’rolla mogla i ovdje širiti nesvakidašnjom brzinom.
Hajde, onda, još da upoznam svakog od vas mogućih mladih znatiželjnika, da su sve rock grupe u to vrijeme prije naziva obavezno imale skraćenu oznaku VIS (vokalno-instrumentalni sastav), što je trebalo, bez ikakvih dvojbi, naglasiti kakvu to muziku one sviraju. A malo je, bogme, asociralo i na ono “THE” ispred naziva njihovih svjetskih idola.
Imena sastava su bila kratka i slikovita, tek stidljivo provokativna, baš u skladu s vremenom – Vis Akordi, Vis Munje, Plameni dječaci, Lutalice, Elipse, Demoni – a opet svakako šokantna za ondašnju konzervativu javnost, sviklu da muziku poistovjećuje samo sa osobnim imenima solista.
Uobičajeno je bilo da sastavi djeluju u okviru kulturno-umjetničkih društava, popularnih KUD-ova, jer nikako drugačije ne bi mogli doći do neophodnog prostora za vježbanje. U Sarajevu su najpoznatiji KUD-ovi bili Hasan Kikić, Proleter, Ivo Lola Ribar, Vaso Miskin Crni, Slobodan Princip Seljo. U okviru ovog potonjeg je bio klub Sloga, dok je FIS zapravo dvorana Fiskulturnog doma Partizan.
Istini za volju, nisu VIS-ovi bili baš najomiljeniji kod ostalih ‘kudovaca’, orijentiranih uglavnom na folklorne pjesme i plesove. Smatrali su ih previše bučnim, nediscipliniranim, neurednim i raskalašnim.
Ipak, trpjeli su ih, makar to, jer su se u generalnom političkom trendu tadašnje socijalističke Jugoslavije, nakon razlaza s rigidno komunističkim Sovjetskim Savezom, prešutno tolerirale poneke zapadnjačke novotarije.
Smjestismo se mi u sredinu, ni tamo ni ovamo – ni bi, ni ne bi – pa nekima bješe predobro, drugima nikako, ali, budimo realni, većini vremenom postade solidno. Rock se tu, također, uvukao i počeo obitavati na ovim prostorima puno prije nego u svim zemljama iza čelične zavjese (opet za mlađe: zapadnjački naziv za komunistički svijet, u koji Jugoslavija nije spadala, i jednako tako metaforična oznaka njihove paranoje “neka njih lijepo tamo – iza čelične zavjese”).
Indexi, vrijeme je da se njima vratim, ni u Sarajevu ni u drugim metropolama Jugoslavije nisu bili prvi.
U Beogradu već sviraju Siluete Zorana Mišćevića, osnovane godinu ranije, a u Zagrebu Sjene, također osnovane 1961. godine, te Bijele strijele, koje počinju djelovati pod ovim nazivom početkom 1962., samo nekoliko mjeseci prije Indexa.
Druge sarajevske ću pionire kasnije spomenuti.
Naši će glavni junaci, Indexi, međutim, postati prvi već uskoro u puno važnijim odrednicama pionirstva rock muzike na ovim prostorima.
Ali, svi zajedno, i Indexi i brojne zagrebačke, beogradske, splitske i ine grupe činit će sve brojniju avangardu koja će rock and rollu vrlo brzo omogućiti legalan status u Jugoslaviji.
(Iz knjige ”Indexi: U inat godinama” autora Josipa Dujmovića)
