U susret Indexima, uz rijetke i zanimljive fotose… Budući da Indexi, kao ni rock ‘n’ roll, nisu nastali iz ničega, krenimo im u susret od 1954., od muzičkih događaja koje bismo mogli označiti kao korijene domaćeg rocka.
Prvo ime koje treba spomenuti u godini 1954. jest Slavko Hitri. Odgojen u muzičkoj porodici par excelance, Hitri je sa svojim sextetom već te godine bio jedan od najcjenjenijih muzičara u Sarajevu i prvi koji je počeo redovito snimati za Radio Sarajevo, te stoga zavrjeđuje ulogu pokretača lokalne popularne (plesne) muzike.
Zabilježeno je, također, da je u njegovom ansamblu muzičku karijeru počeo, iste 1954. godine, dvadesetogodišnji Đorđe Kisić, bubnjar, koji će u Indexima imati najduži staž. U Hitrijevom je sastavu svirao i Jakica Gutman, saksofonist, koji je ubrzo formirao vlastiti mali ansambl, a on je, opet, temelj za još jednu bitnu pojavu na muzičkoj sceni tog doba – SPO (Sarajevski plesni orkestar).
Ergo, glavnu ulogu u novogodišnjoj zabavi na dočeku 1955. godine imao je taj veliki Sarajevski plesni orkestar, kojeg je vodio Srđan Matijević. Orkestar odmah potom dobiva stalni angažman u Fiskulturnom domu i privlači mladu generaciju izvedbama tadašnjih svjetskih šlagerskih hitova.
Zbog svega toga, godinu 1954. valja utvrditi kao početnu u historiji bh. popularne muzike (čiji je značajan 50-godišnji jubilej obilježen samo u sklopu dodjele godišnje muzičke nagrade Davorin 2004. dok su ga ostale, pozvanije muzičke, pa i državne institucije, potpuno previdjele).
Mnoge od vokalista i instrumentalista tog vremena prekrio je zaborav, pa im odajmo makar simboličnu počast, spominjući neka imena – braća Staniša i Aleksandar Stanković, Pepina Mujkić, Miralem Kruškić, Ivica Matković, Igor Čapljinski, Davor Lovković, Etela Piha – ali neki su ostavili i trajni trag.
Prvi među njima je Sabahudin Kurt – Baho, s istom pionirskom ulogom koju su u Zagrebu imali Ivo Robić i kvartet 4M. Kao 19-godišnji talentirani pjevač nježnog i mekanog glasa, on je 1954. s orkestrom Slavka Hitroga snimio za Radio Sarajevo “Dim u tvojim očima”, prepjev teme iz mjuzikla “Roberta” iz 1933. godine. Prepjev je stigao iz Zagreba, uradio ga je Mario Kinel, a Slavko Hitri aranžirao.
I to je prvi zvanični radijski snimak u BiH jedne pop(ularne) muzičke teme (pjesmu “Smoke Gets In Your Eyes” će slavnom učiniti The Platters, koji su je snimili četiri godine kasnije i pretvorili u hit no. 1 na svjetskim top listama).
Nažalost, Bahin snimak jedan je od onih koje je i doslovno uništio zub vremena. Je li nedostajalo traka u tadašnjim skromnim materijalnim prilikama u Radio Sarajevu, pa je prebrisana, ili se jednostavno raspala, posve je svejedno. Činjenica je da ovaj historijski snimak ostaje zabilježen tek ovako, kao sjećanje.
S obzirom da u to vrijeme nema još ni govora o diskografiji u Bosni i Hercegovini (u Jugoslaviji je postojao samo zagrebački Jugoton, osnovan 1947. godine, i kasnije beogradski PGP RTB, osnovan 1959. godine), značaj Radio Sarajeva za razvoj domaće popularne muzike u tim prvim godinama je presudan. Svi snimci su nastajali u njihovom studiju za različite programske potrebe, a na trakama onda distribuirani i drugim radio stanicama, kao jedini način javne i brze prezentacije izvođača, odnosno njihovih pjesama za širu slušateljsku publiku.
Takva praksa je trajala sve do kraja 60-ih, dijelom i 70-ih, sve dok gramofonska izdanja nisu postala masovna, redovita i aktualna, pa su onda ploče preuzele tu zadaću.
No, pionirska uloga radija je za priču o Indexima vrlo značajna, zapravo ključna. Zato će, kada stignemo do tog poglavlja, o ulozi Radio Sarajeva još biti riječi.
Nakon Sabahudina Kurta, na sarajevskoj sceni pojavljuju se i drugi pjevači. U 1957. godini osnivan je vokalni ansambl Prijatelji, dok se nešto kasnije pjevanjem počinje baviti Dragan Stojnić. Njega će 1963. proslaviti pjesma “Bila je tako lijepa”.
Zatim, tu je Mahir Paloš, koji se u nekim verzijama vezuje za rane Indexe, mada će kasnije biti prilično poznati solist zabavne muzike. Još ću jednom ovdje podsjetiti na “optimizam memorije”, tu muku spomenutu u uvodu: naime, jedni tvrde da Mahir Paloš nikada nije pjevao u Indexima, drugi se ‘sjećaju’ da se smjenjivao s Alijom Hafizovićem, a niti jedan od njih se danas ne može zakleti ni u jednu verziju.
Treći s ovog popisa bio je zvijezda uglavnom u lokalnim okvirima. Riječ je o Aliji Hafizoviću, koji je, za razliku od prethodne dvojice, uz šlagere i kancone, ipak dosta blizak bio i rock and roll zvuku. On je upisan u historiji i kao prvi pjevač u Indexima.
Njegov život s mikrofonom počeo je posve slučajno, kada je kao gimnastičar dobio mogućnost da u Fiskulturnom domu radi na garderobi za vrijeme igranki, pa je onda jedne nedjelje, 1959. godine, čuo najavu Nikole Bilića – Noke (kasnije poznati sarajevski radijski novinar i sportski komentator) kojom je ovaj pozivao sve zainteresirane da se prijave na natjecanje pjevača – amatera pod nazivom “Mikrofon je vaš”.
Znatiželjni Hafizović odlučuje se iskušati, iako nikad do tada nije pjevao. No, na jednom natjecanju pobjeđuje, što ga za nekoliko godina intenzivno vodi u svijet muzike. Uglavnom kao solista, čija je strast bila talijanska kancona, ali i kao pjevača Indexa u njihovoj najranijoj fazi, zbog kojih je onda počeo skidati i rock ‘n’ roll hitove.
Kraj 1950-ih i početak 60-ih u Sarajevu su bile prilično zanimljive godine. Plesne matineje (programi koji su počinjali u 11 ili 12 sati), redovna natjecanja pjevača amatera, vikend igranke u FIS-u i Slogi okupljali su toliko mladih ljudi da često u dvoranama nije bilo “mjesta ni za šibicu”.
Samo, zabluda bi bila povjerovati da su popularni jazz, šlageri, pa ubrzo twist i beat masovni muzički trendovi tadašnjeg Sarajeva. Ne, oni su još uvijek na margini, jer eterom i generalnim muzičkim ukusom najvećeg dijela populacije dominira narodna muzika. Nemojte ni slučajno pomisliti ovdje na “narodnu muziku” kakva se danas najširem slušateljstvu prezentira; riječ je o biseru originalne bosanske muzike – sevdahu, koji je danas, nažalost, također na margini, odnosno u ilegali pred besprizornom najezdom turbo-folka (kojemu je i rock predao zadnje runde, nadajmo se ne i meč). Elem, zbog rečene tadašnje dominacije narodnoga melosa, upornost i istrajnost pionira bh. popa utoliko je značajnija.
Sljedeća važna godina u predhistoriji popularne muzike u BiH je 1961.
U Sarajevo tada stiže 19-godišnji Subotičanin Kornelije Kovač. Nekoliko mjeseci prije toga konkurirao je na beogradskoj Muzičkoj akademiji. Nije primljen. Po preporuci prijatelja, sreću je okušao u Sarajevu – i uspio.
Koga će čovjek kojemu je muzika u krvi odmah potražiti u novoj sredini nego osobe svog senzibiliteta? Tako se Kornelije vrlo brzo nalazi na istoj valnoj dužini sa sarajevskim džezerima, ali i prvim beatnicima, kao što su Šento Borovčanin i Paša Ferović.
U to vrijeme osnovan je i muzički klub “Eho 61” u Drugoj sarajevskoj gimnaziji. Na neki način je to prvi beat sastav u Sarajevu, premda nije ispunjavao osnovnu pretpostavku – nije imao stalne članove. Naime, u “Ehu 61” nastupali su učenici gimnazije, smjenjujući se u postavama prema prilikama i potrebama.
Bili su među njima Selma Koluder, Karlo Klemenčić, Vedo Hamšić, Reuf Koluder, Željko Bebek, kao i budući Indexovci Ismet Nuno Arnautalić, Šefko Akšamija, Slobodan Misaljević, Nedim Hadžihasanović…
Klub, odnosno njegovi razni sastavi nisu imali nikakvu autorsku i izvođačku ulogu u razvoju rock ‘n’ roll scene, osim jedne: s njim počinje novi zvuk, pojava sastava sa električnim gitarama u prvom planu i pojava prvih r’n’r izvedbi. Na ovom temelju se stvara rock and roll u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini.
Fiskulturni dom (popularni FIS), dvorana za sportska natjecanja, ali i sve češće plesne zabave, već je postao kultno mjesto u Sarajevu. Igranke uz plesne sastave najatraktivniji su muzički događaji, a pjevačka natjecanja izazivaju euforiju među mladima, jer su, bez velikih komplikacija i strogih audicija, mnogi njihovi vršnjaci, kao Vedo Hamšić ili Karlo Klemenčić, postajali prave zvijezde.
Jedan od njih je to bio ne toliko zbog glasa, koliko zbog nastupa i energije koja je isijavala sa pozornice, kada bi se on na njoj pojavio. Dapače, glas mu je bio pomalo kreštav, pjevao je nepravilno, kroz nos, ali je ubrzo već samim izlaskom pred mikrofon izazivao neviđenu erupciju oduševljenja. A bio je dječački nježan. Ime mu je Davorin Popović.
Nuno Arnautalić se danas sjeća:
Svake nedjelje, u FIS-u, na popularnim matinejama, svirao je Veliki orkestar, a voditelj i animator programa je bio Noka i redovno su se organizirala nagradna takmičenja pjevača, zbog kojih je publika ispunjavala dvoranu do posljednjeg mjesta. Davorin je na njima bio skoro redovit, u početku je znao samo jednu pjesmu, aktuelni čuveni hit ’24 mila baci’ Adriana Celentana. Ali, pjevao je tako da je publika naprosto ludila i stalno je pobjeđivao s tom pjesmom. Međutim, jednom smo ga Nedo i ja, kao duet Eho ’61, uspjeli pobijediti i zaradili smo nagradu od 100 dinara. Uf, kakva je naša sreća bila, prva zarađena lova od muzike! Radost nam nije pomutilo čak ni to što je publika bila nezadovoljna odlukom žirija, pa je zviždala punih deset minuta nakon što je objavljeno da nije pobijedio Davorin, nego mi. Ali, već sljedeće nedjelje FIS-om bi se zaorilo ‘Con venti-quattro mila baci’… i Davorin je opet bio zvijezda.
Eto, tako je uz zvuke trube i saksofona iz etabliranih plesnih dvorana, istovremeno negdje iz sarajevskih podruma, haustora i parkova sve glasnije počeo odjekivati zvuk električne gitare… i doveo nam uskoro Indexe na scenu.
