Priča prije priče… kako se rađala knjiga, na putešestviju po regionu i dalje, u potrazi za odgonetanjem jedne magične, ali i pomalo misteriozne priče o grupi o kojoj se nije skupilo dovoljno ni novinarskih ni istraživačkih bilješki.
1
U jesen 2005., odlučivši da počnem istraživati fenomen Indexa (nakon što sam već godinama organizirao godišnju BiH muzičku nagradu ‘Davorin’), u slaganju priče započeo sam sa Ismetom Nunom Arnautalićem. Nuno je osnivač i kum Indexa i s njim, naravski, htjedoh započeti sve.
Njegova obimna arhiva fotografija i živa sjećanja na prve godine grupe ulile su nadu da avantura neće postati noćna mora od traganja po sjećanjima, ili bolje po zaboravima, ma koliko sam slutio da je muzička povijest Indexa strašno komplicirana.
Konture knjige već su mi bile u glavi. Mislio sam ovako: pobrat ću sve podatke o Indexima, životopise članova grupe, činjenice o svim njihovim snimanjima, pločama, festivalima, koncertima, silnim promjenama u postavi, a onda na tomu graditi onu pravu priču – o njima samima, o stvarnim osobama s nadama i iskušenjima, o okruženju i vremenu kojeg su velikim dijelom, u muzici, sami gradili.
– Nuno, pričaj o vama, ne samo podatke…
– Šta o nama?
– Sve, kako ste se oblačili, o čemu ste maštali, kako živjeli…
– Čovječe, ti baš ozbiljno.
Koliko je moja strast bila golema, pokazat će to što sam u narednih desetak dana, k’o muha bez glave, jurio najprije Sarajevom, u potrazi za ostalim sudionicima i svjedocima, a ubrzo potom od Beograda do Zagreba i Splita, od Mostara do Osijeka, pa natrag i u krug.
Alija Hafizović, Sinan Alimanović, Miroslav Maraus, Paša Ferović, Esad Arnautalić, Goran Gerin, Sabahudin Kurt, Želimir Altarac… Zanimljivo, svi su se oni više sjećali davnašnjih vremena nego ovih bližih. Obuzele ih sjetne uspomene na mladost, čvrsto se usjekle u njih, sve pretvorile u romantičnu čežnju i postale bedemom pred silinom i opakošću posljednjih zlosretnih decenija? Valjda. Samo što su se ta sjećanja počela otkrivati kao previše osobna i dragocjena svakome od njih ponaosob, zbog vlastitih snatrenja, pa su se o istim vremenima i istim događajima razlikovala, onoliko koliko su i oni svoje sne različito sanjali, dosanjavali ili nedosanjali. Preostalo je takvima ih prihvatiti, a onda prosijati kroz sito provjera, kopajući po novinskim arhivama, uspoređujući fotografije, otkrivajući datume izlaska ploča i nastupa na festivalima.
Koliko je puta zvonko kihnula gola istina samo kad bih otpuhnuo prašinu s nekog od zaboravljenih događaja! Nevjerovatno je u šta se može pretvoriti jedna iznenadno izrečena ideja. Kako ona može postati kamenčić bačen u utihnulu vodu! Krugove što su zbog njega počeli navirati i širiti se sve više, sad ništa nije moglo zaustaviti.
Valovi su nezadrživo krenuli na sve strane i nije mi preostalo drugo nego ih pratiti, sve dok se posve ne umire titraji pokrenuti duboko u meni. Ne znam hoće li ova knjiga puno vrijediti, ali sam siguran da sve jake pobude, makar to, ako ne i djela iz njih iznikla, nikako ne nastaju u ekstatičnim burama, nego baš iz sličnog kruga jedne naizgled usputne ideje, pa draž same provedbe postupno raste kako se krugovi rasprostiru.
Moje su strasti bile skrivene u mirnoj vodi i samo su čekale da budu uzburkane nekim bačenim kamenčićem poticaja.
2
Kad sam shvatio koliko je Kornelije Bato Kovač, taj bard onovremenog rocka, premda je u Indexima proveo tek nešto više od godinu dana u samim začecima njihove karijere, prevažan za cijelu povijest grupe, bez dvoumljenja sam se zaputio u Beograd. Našao sam Batu u njegovom tonskom studiju, u zgradi Filmskih novosti preko puta sajmišta. Prašnjave prastare filmske kamere na ulazu, eksponati jednog nestalog vremena, podsjetiše da sam se i sam upravo zaputio tamo – u prošlo doba, u kojem se valja susresti s ko zna kakvim nepoznanicama, ponekad jednako nedokučivim kao što je i sutrašnjica.
Kakve je divne priče ispripovijedao Bato! I još s kakvim ponosom govorio o kratkom, no sudbonosnom sviranju u Indexima. Staložen, sistematičan, a opet maštovit i duhovit, baš kakav je i muzičar.
– Eto, pa sad vidi šta ćeš s tim, – završio je kazivanje.
A onda je pomogao da pronađem Slobodana Bobu Misaljevića, gitaristu iz prve postave Indexa, sada stomatologa s ordinacijom na Terazijama.
Sreća prati lude! Dok sam s Misaljevićem još jednom uranjao u rane šezdesete u Sarajevu, u ordinaciju je banuo pacijent koji će morati, zbog moje ljubopitljivosti, prilično počekati na zubarsku intervenciju – ‘doktor za rock and roll’ Milić Vukašinović, bubnjar, također s kratkotrajnim stažom u Indexima.
– Ma, Indexi su previše pametovali, – počeo je u svome stilu Mića. – Oni su se po dva sata svađali koji je akord, da li je minus četiri ili je plus… a u stvari je mog’o neki obični d-mol, recimo.
Iz Beograda odmah krenuh put Zagreba. Putujem nakon samo nekoliko sati nemirna, isprekidana sna u sobi pokraj ureda moga prijatelja Vuje te nakon za mene neprimjerenog ustajanja u zoru.
4
Đorđe Novković, kojega je, kao člana žirija, premijerni ovdašnji Music talents serijal, poput labuđeg pjeva, opet učinio zvijezdom (ne znam zašto me u žiriju bosanske inačice istog serijala baš s njim usporediše), postao je teško dostupan, estradnim zvijezdama nalik. Ipak, kad je saznao o čemu je riječ, s oduševljenjem je pristao da se nađemo. Itekako je važan Đorđe, utemeljitelj pop grupe Pro arte, za potpuno objašnjenje najkontraverznijeg dijela povijesti Indexa, za njihov kratki i čudni muzički brak s tim sastavom.
– Bogu hvala da se netko sjetio o Indexima napisati knjigu, – nagradio je Novković već na početku razgovora ideju. – O njima se, znaš, mogu ispričati strašne priče.
– Ozbiljne ili neozbiljne?
– Svakojake.
– Odlično. Ti pričaj, ja ću snimati.
– Recimo, jedna vedra. Na zajedničkoj turneji Indexa i Pro arti u Bugarskoj 1973. s nama su bili stalni pratioci Indexa, Kenan i Ogi… – počeo je Đorđe priču.
– Čuo sam već nekoliko puta ta imena. Ko su oni?
– To su Davorovi prijatelji, koji su od prvih dana svuda išli s Indexima… ne znam, jednostavno su postali neizbježni dio grupe.
– Dobro, šta s njima?
– Putovali su, dakle, ispred nas, znali su plan turneje, i preprodavali ploče Beatlesa. Kad smo ih pitali ‘Kako ćemo vas naći u sljedećem mjestu’, oni samo odgovoriše ‘Nema problema, naći ćete vi nas sigurno’. Vozimo se mi tako autobusom i odjednom vozač počne naglo kočiti. Čovječe, oni su krečom na sred ceste nacrtali strijelu i ispod napisali “Kenan i Ogi”! Skrenuli smo, tu je bila neka kavana, oni u njoj sjede i smješkaju se… ‘Rekli smo da ćete nas lako naći’.
Kasnije ću saznati za još mnoge ludorije na bosanski način s Kenanom i Ogijem u glavnim ulogama. Na te epizode, kao i na potpuno Novkovićevo pojašnjenje ozbiljne teme o Pro-Indexima, morate počekati. Odnosno, potrudit se, pa knjigu i pročitati.
Sljedeće što je valjalo uraditi u Zagrebu bilo je prekopavanje po arhivi Croatia Recordsa. Bogu hvala, pa je sređena i sasvim lako je bilo otkriti sve u vezi s Indexima. U ostalim slučajevima takve sreće nije bilo – u PGP RTB se traganje za podacima o prvim pločama Indexa pokazalo težim od otkrivanja kamenih ploča sa zapisima prvih civilizacija na ovom prostoru, Diskotonovu arhivu doslovno je uništila besmislena bahatost ratnih razaratelja, ona o Opatijskim festivalima nesretno je izgorjela, dok Vaš šlager sezone…
‘Hej, čekaj, mi u Bosni ne moramo uvijek zapisivati, sve dobro pamtimo… samo malo, koje je ono godine osnovan Šlager… možda 67. ili 68…, ma šta si navro, k’o da su godine bitne…’, uh, koliko sam se, blago meni, sličnih pouzdanih svjedočenja naslušao!
Još jedan planirani susret u Zagrebu, s pjesnikinjom Majom Perfiljevom, onom koja je ‘odsanjala‘ neke ‘balade‘ Indexa, morao sam odgoditi. Maja često do maja odluči boraviti u rodnom Tivtu, zimujući u toplijim krajevima, pa sam se onda i ja uputio u smjeru blagotvornog Mediterana – ka Splitu. Tamo su Enco Lesić i Peco Petej. Prvi je odavno tipke klavijatura zamijenio unosnijim tipkama trgovačkog kalkulatora, drugi još ne odustaje od lupanja po bubnjevima.
Ne znam je li Dalmacija blagotvorna zbog klime ili, pak, posebnih ljudi što svakoga dočekuju neposredno kako je Enco mene, a prvi put se vidjesmo: Di si? Što ćemo pit?
Kao savjestan vozač, ja sam raspalio po mineralnoj, a Enco odlučio dati trunčicu pogona svojim sjećanjima, te je krenuo s lozom. Kasnije nam se pridružio Peco. On je svoj pogon već ranije aktivirao.
Razgovori s Dalmatincima uvijek prolaze u nadglasavanju, u pokušajima da zanemarite to što vam sugovornik stalno upada u riječ, pa se probate učit’ istomu. Uzgred, zaludan je to trud. Sve s Dalmatincima možete doživjeti za stolom u konobi, jedino ne dosadu. I nikada samo direktne razgovore o zamišljenoj temi. Uvijek će se tu upetljati poneka riječ o nepodnošljivoj južini, pa šta je koga nedavno najidilo, te ča je lud susid ispod, vrag mu pamet popija, glasnu muziku ne smiš odvrnit…
Nekoliko puta smo mi, nakon par sati ćakulanja, ustajali sa zaključkom “Eto, to je to” i vraćali se – lozi i novim sjećanjima, dok nas mrak nije podsjetio da ja moram dalje. Čak smo, koračajući ka mojoj vjernoj pratiteljici, staroj dobroj crnoj vectri, koja je sa mnom svakojake i najljepše pute prošla, svako malo zastajali, ja izvlačio diktafon iz crne i sve olinjalije torbe, a Enco sipao duhovite pričice.
Eto, takvi su bili Dalmatinci i na privremenom radu u Sarajevu, u Indexima, tamo sredinom sedamdesetih, brzi na jeziku, šarmantni – i nepredvidivi u dolascima i odlascima. Sve što su Enco i Peco ispričali iz svoje čudesne štorije s Indexima, iskričavo je duhovito i sigurno ćete uživati u tim poglavljima. Recimo, priča o tome zašto su u Sarajevu Enca odmah prozvali Keko…
4
Najvažniji sugovornik s kojim sam morao započeti razgovor, jedina preostala okosnica grupe kroz gotovo cijelo njezino vrijeme, sad kad više nema Davora i Bode, Fadil je Redžić. On se desetak godina ranije otisnuo u predaleku Ameriku. Predaleko za vectru. Imao sam odranije njegovu mail adresu i napisao mu prvo pismo. Iskrio je u njemu žar zbog planirane knjige.
Odgovor je stigao tek poslije desetak dana: ”Dobro. Lijepo.”
Dobro?! Lijepo?!!! Nisam mogao vjerovat’ očima. Napisao sam novo pismo, pa još silna druga, a svako je povratno i dalje bilo škrto, tek poneku riječ opširnije od prethodnog. Da bi početkom februara još jedan njegov kratki mail završio: ”Trebao bi ti skoknut’ malo preko bare. Pozdrav, Fadil.”
Pomislih u trenu: Ma, pozdrav i tebi, Fadile.
U međuvremenu, od prvog šoka zbog pomisli da je njemu možda sasvim svejedno, pa do spoznaje da je on jednostavno takav, odmjeren, lišen svake euforije, naučio sam da ne preostaje drugo nego preuzeti inicijativu. Dakle, već sam ozbiljno pomišljao i na taj ama baš nepriželjkivani let preko bare, kad stiže spasonosna informacija – Fadil će doći u Sarajevo krajem februara! Odahnuh. Ne moram u visine! Tamo volim letit sa svojim mislima, granica njima gore nema, ali one ogavne čelične ptice… e one me baš ni malo ne privlače. Od jednog uzbudljivo neugodnog leta baš za Ameriku, vrag odnio i tu Ameriku, kad se do nje ne može cestom, nego mora zrakom ili vodom.
U nestrpljivom iščekivanju Fadila (mog Godota?), počeo sam prepiske s još nekim članovima grupe i suradnicima koje je nemili rat također razbacao po svijetu, Ranka Rihtmana u Izrael, Nenada Jurina u Sloveniju, Vladu Pravdića u Ameriku, pjesnika Mišu Marića u Englesku…
Ranko je bio jednako odmjeren poput Fadila. Takav je bio i u Indexima. Nenametljiv, pritajen, nikad ne pokazujući više no što treba. Ljubazno je odgovarao na sva pitanja, rijetko kazivao više od onog što nisam pitao. Neno se, pak, predao tome da pomogne što više, pisao detaljno, skenirao i slao fotografije, stalno se interesirao kako sve napreduje, a Vlado Pravdić nešto kasnije (kad i on stiže u Sarajevo) bješe raspričan i dirnut što je i taj djelić njegovog života, neposredno prije Bijelog dugmeta, nekomu jednako zanimljiv. U tom je ‘Dugmetu’ on nekako izgledao najnepristupačniji, ne sjećam se kad sam mu osmijeh vidio. Sad je bio razdragan i duhovit, duša mu se, naprosto, razlila. Je l’ to samo godine, Vlado moj, razriješe zagonetku života: nakon što natovare premnogo tereta na leđa, jednom počnu činit i suprotno – skidati suvišni balast, davati životu drukčiji, pitomiji ton?!
No, Mišo – a on će htjeti da ga zovem Miške – ispao je jedan od rijetkih bisera. I vama se valjda nekad dogodilo, upravo tako, kad ste se tomu već prestali nadati. Zapravo, kad ste došli do toga da se zadovoljavate zalutalim ostacima duša, iscijeđenim prije nego su dospjele do vas, pa skoro odustanete od vjerovanja da možete još zaslužiti sreću da vam u život opet kroči neko čisto i neokrnjeno srce.
Napisao je on neke tekstove za Indexe. Nisam očekivao ništa više od par riječi, tek kako je do suradnje uopće došlo, onako reda radi. Ispostavilo se da su Indexi bili “grupa koju sam ljubio, a ko to nije, potom se dogodilo da smo bili prijatelji“, kako je napisao u prvom mailu i nastavio ga kao priču od nekoliko kartica teksta. Koja mora ostaviti bez daha. Zbog uzbuđenja novih otkrovenja. Zbog otkrovenja novih Indexa. Onih pravih. Ljudskih.
Nakon prvobitnog i pristojnog “Poštovani”, svako sljedeće pismo bujalo je iskrenošću i emocijama Mišketovim, kojima vas lako može navesti da postanete, makar na kratkoj stazi, njegovi suputnici i sapatnici.
“Dođu nekad vremena nahero. I ljudi u njima. Ne znaju šta rade, valja im praštati. Ja sam se toliko u životu napraštao, mogao bi me Gospodin Bog uzeti za pomoćnika” – piše Miške i dodaje – “Kad kažem Gospodin Bog, onda mislim na sve Bogove. Jer, po njegovim tumačima na zemlji, izgleda da je gore kolektivno rukovodstvo. S kojim smo, ne tako davno u Jugi, a još grđe od devedesetih u BiH, dobro najebali.”
Pisao je on svakih desetak dana, uvijek s novim iskricama što bi učvrstile volju da se nastavim nositi i sa vlastitim sumnjama i jošte mnogima izvan mene, onima u ljudskom obličju, kojima i ja tek imadem oprostiti. Imam dovoljno bikovske upornosti i tvrdoglavosti, više nego treba ovdje i u ovom času, ali jedna Mišina rečenica samo je dodatno učvrstila odlučnost da dovršim knjigu čiji se kraj na trenutak počeo gubiti u magluštini jala, sebičnosti, licemjerja. Reče mi on u pozni sat u jednom sarajevskom hotelu: “Ludo srce imaš, prijatelju, nesreća je to za tebe, ali još više dar, siguran budi“.
Jedna dobra duša koja vam se prikloni vrijedi koliko cijeli život, a Miške, ni sanjao nisam, postade moj dobri duh. Ako ikada u budućnosti dođem u iskušenje da posumnjam ili posustanem, vratit će mi vjeru ove njegove riječi. Još da mi je svoju pregolemu i stalnu nestrpljivost zauzdati…
5
Saznati što više o Davorinu i Bodi bit će najteži zadatak, toga sam se pribojavao od prvog dana.
S Davorinom se nikad nisam družio. Sreo jednom, potpuno neobavezno. Ipak, upoznati ga, pokazalo se, uopće nije bilo teško. Svaki od njegovih prijatelja, a ko se to nije htio nazvati Davorinovim prijateljem odmah nakon što bi ga upoznao, svaki od kolega muzičara, svi su imali toliko žive slike o Dači da se činilo kako sam i sam proveo s njim svaki od trenutaka o kojima sam slušao iz njihovih priča.
Neke su vjerovatno iznjedrene u potrebi da u mitski plašt ogrnemo čovjeka koji je ionako već za života bio legenda, druge su, pak, posebno dojmljive ili jednostavno neponovljive. Pimpekove ludosti na prvoj Opatiji, Dačo poklanja ruže sarajevskim ‘gospodaricama’ klozeta, Davorin kao Predsjednik, Pjevač s nevjerovatnim pamćenjem… nebrojene su takve, i veličanstvene i anegdotske priče u knjizi.
Nisu izmišljene, niti jedna, samo su urešene draguljima koje su brusile iznimne emocije, pa se zbog njih svečanije i uzvišenije pripovijedaju.
Njih, te naročite emocije, Davorin je izvlačio iz svakoga s kim bi se sreo. Bio je on džentlmen i boem, lucidan i sarajevsko-mahalaški jednostavan, bio je beskrajno sretan na sceni i znao biti nesretan u ljubavi, uvijek se smijao i radovao životu, no znao je i jetko zaplakati od čiste tuge. Bio je, jednostavno, poseban, a posebnost se nikako ne zaboravlja.
Kako će kazati Abdulah Sidran, Davorin je bio samorodan, sam je sebe rodio u svojoj jedinstvenosti.
Rekao bih Pjevaču, sretnem li ga na onom svijetu, kakve je tragove za sobom ostavio, ali on to već mora znati.
Bodu sam upoznao u Pragu 1994. i kasnije, nakon utemeljenja godišnje muzičke nagrade Davorin, često smo se sretali, razgovarali o svemu i svačemu, najmanje o Indexima. Još je bio moj gitaristički idol iz djetinjstva i uvijek sam mu pristupao sa strahopoštovanjem.
Zato se valjda probudio jedan posebni trenutak iz daleke 1973., jedan od onih koje svako nosi u sebi, rijetko ih se sjeća, ali ih nikad ne zaboravlja.
Bio sam golobradi momčić. Već sam počeo utapati svoje prve ozbiljnije emocije u utješnoj strasti rock and rolla.
Predvečernje je vrijeme ranog proljeća, dan mu ne znam, ali osjećaj još prepoznajem. U rukama imam singlicu u crnom kartonskom omotu. Famozna “Plima”. No, mene iznenađenje zaskače na drugoj strani ploče, pjesma “Ugasila je plamen”. Nikada neću saznati zašto me tako snažno ponijela u visine koje sam rijetko kada uz muziku dosegnuo. Možda zbog jecaja Bodine gitare kako sam ga samo ja čuo? Kako god, noć je već pala, a ja svejedno vrtio iznova tu pjesmu na trubadur gramofonu, čiji sam zvučnik stavio na prozor, da sa svim susjedima podijelim uzbuđenje. Avaj, susjedi ne imadoše razumijevanja, zaprijetili su bijesno materi, a ona meni da ću ostat bez gramofona.
Iznenađivala je Bodina neobuzdana pričljivost u tim njegovim zadnjim godinama, jer je ranije bio samozatajan, sasvim povučen. Iznenađivala je nevjerovatna njegova živost, jer znam da je prošao kroz iskušenja neizmjernih boli u životu. “Da ti roknu samo dvije“, pjevao je Kemica u ratu. Bodi nije trebala niti jedna da doživi najveću moguću tragediju tog bijesnog rata…
Kasnije, kad više nismo mogli neposredno razgovarati, pregledavao sam i preslušavao desetine sati video i audio snimaka, razgovarao sa članovima obitelji i najbližim prijateljima, tragao tamo gdje neko drugi ne bi očekivao ni najmanji trag.
Saznavši da je Bodo godinama slikao akvarele i da se veliki broj njegovih slika, među njima napose posljednji radovi “Brodovi u škveru”, nalaze kod prijatelja Romana Dumbovića u Zadru, tamo gdje i jesu naslikane te njegove zadnje slikarske vizije, ni razmišljao nisam trebam li ove slike vidjeti. U Romanovoj kući, poredani jedan do drugog, Bodini akvareli otvorili su novi skriveni i tihi svijet čovjeka koji je kroz život hodio srcem.
Jedan trag otvara druge. Roman će potom ispričati da je upravo on bio kurir što će iz Londona donijeti Bodi njegovu čuvenu Flying-V gitaru i kako se maštovito potrudio obmanuti carinika da bi izbjegao veliku carinu. I o tome u knjizi.
Često spominjani Ogi i Kenan postali su važni za ovu skitnju kroz vrijeme. Ogi nije više u Sarajevu, ali Kenana Šahinagića sam pronašao u neizbježnom Fisu, u kafeu kod Mirsade. Gle iznenađenja, Keno se pokazao kao tih i nenametljiv čovjek. Zar je to ista ona osoba koja je izazvala tolike nepodopštine na putovanjima s Indexima? Ni načinom na koji je pripovijedao nije mogao oživjeti sliku prpošnih momaka od prije tridesetak godina.
6
I Maja Perfiljeva je stigla u Zagreb, iako još nije sasvim otoplilo. Pjesnikinja je već u telefonskom razgovoru jasno najavila da će sve njezine priče biti romantične, nježne. I bile su. Kao što je i naš susret bio nježan. Zagrljajem me dočekala, suzama ispratila. Eto šta znači probuditi u nekomu najdublje emocije: postanete mu kao rod, makar se prvi put sreli u životu.
Još sam ja jurio ovim prostorima, ponekad lovio utvare, često tragao i za najmanjim zrncima u tim silnim sudbinama što su se izmiješale oko jedne grupe, a onda i mene uvukle u isti vrtlog.
Dvojicu ljudi iz kolopleta sudbina pretpletenih makar dijelom s Indexima, sreo sam, eh usuda, neposredno prije nego će se i sami preseliti u vječnost. Prvi bubnjar, Nedo Hadžihasanović, već je pobolijevao i među zadnjim radostima će mu biti to kratko vrijeme što je opet nekome mogao pričati o svojim Indexima. Duško Trifunović, sarajevski pjesnik što se u ratu obreo u Novom Sadu, u dužem telefonskom razgovoru prisjetio se nekih dragih trenutaka i zakazao naš susret. Nismo ga doživjeli. Iznenada je preminuo od moždanog udara.
Fadil se napokon pojavio u Sarajevu.
Došao je na premijeru pozorišne predstave “Jedan čovjek i jedna žena“, inspirirane Indexima. Elegantan na američki način, sa kapom na glavi, nimalo nije podsjećao na negdašnjeg strastvenog rokera. A nije više ni na onog ozbiljnog i povučenog Fadila, kakvim se činio u razmjenama pisama. Osmijeh mu je sada lebdio licem.
– Kad neće Muhamed brijegu, hoće brijeg Muhamedu.
– Koliko ostaješ? – htio sam najprije znati.
– Desetak dana. Imamo dovoljno vremena.
– Pusti ti to. Nema više izvlačenja, haj’mo odmah razgovarat!
Da ne bi. Zove Čičak, hoće se vidjeti s Fadilom, zovu drugi prijatelji, poželjeli ga. Zaključili smo da će, ipak, najbolje biti da za njim krenem u Makarsku, gdje će on provesti nekoliko dana s roditeljima, koji sad tamo žive.
Oslobođeni od stalnih telefonskih poziva, u Makarskoj smo mogli nesmetano pričati, a Fadil se napokon potpuno otvorio. Jedini smo dulji prekid imali kad je obožavatelj Indexa, Rajko se zove i iz Baške Vode je, saznao da se jedan od njegovih idola nalazi tako blizu. Pronašao nas je u kafeu kod kolodvora i zaprepastio obojicu. Taj je o Indexima znao više negoli Fadil! I o Fadilovoj je prošlosti znao više od Fadila, hahaha… Eto, takvi su potpuni fanovi.
Silni su nam se čajevi ohladili i ostali nepopijeni tog prvog martovskog dana u Makarskoj, nemilosrdnom burom ohlađenoj. Fadil je brbljao šarmantno, zaustaviti se nije mogao. Onaj isti Fadil čija je prva reakcija bila samo – dobro, lijepo… Kasnije smo i u Sarajevu dopunjavali neke teme, pa razmijenili nove mailove kad se vratio u Ameriku, a ja bivao sve sretniji zbog mnogih priča koje do sada niko još nije čuo.
Tek kasnije, kad sam preslušavao snimke naših razgovora i razvrstavao teme po poglavljima knjige, intuitivno sam počeo osjećati da nešto važno ne uočavam, da je pred mojim nosom a da ga ne vidim. Najednom, svom silinom svoje dirljivosti izroni taj detalj, nešto potresnije više od svake riječima iskazane emocije i izraza dubokog poštivanja njegovog prema Bodi i Davorinu – nikada o njima dvojici, baš ni jedan jedini put, Fadil nije govorio u prošlom vremenu!
7
Kemala Montena dugo sam proganjao s nakanom da zabilježim neke od njegovih i Davorovih epizoda. Pojedine su postale predanja među sarajevskom rajom, ali htio sam ih čuti na izvoru, lišene svega što bi ta raja mitovima nužno dodavala.
Našli bismo se tu i tamo tokom mnogih mjeseci, a on se uvijek izvlačio: Nemam ja ništa zanimljivo ispričati.
Vladar cinika nije htio u tim doživljajima vidjeti ništa posebno, a ja nisam htio odustat. Upornost se isplatila i u jednom zagrebačkom kafeu konačno smo dugo razgovarali o Indexima.
– Davor i ja smo se upoznali prije nego smo obojica počeli pjevati, kad je on dolazio na Koševo i mi igrali remi ili nogomet.
– A kad ste već postali poznati pjevači?
– Družili smo se i dalje intenzivno, naravno, ali to nikada nije imalo veze s muzikom. Bavili samo se samo nasloni-se-na-šank aktivnostima. Uživali u životu.
– Ništa u vezi s poslom? Samo bašmebrigizam…?
– Dobro, uradili smo spontano i slučajno nekoliko zajedničkih pjesama, uglavnom neke situacije iz naših života.
– Pjesme koje imaju biografsku notu?
– Da, one su bile naša intima.
Zaustio sam da pitam za detalje, onda shvatio da bih pretjerao. Nisu li previše puta, svaka od muzičkih i inih zvijezda, bili izloženi bestidnoj znatiželji, češće u boli nego kad su sretni? Svako od nas zaslužuje intimu makar vlastitog čemera. Zašutjeli smo, i Kemica, i njegova Branka, koja je sjedila s nama, i ja. Zamislili se, kotrljali svako od nas u svijetu vlastitih sjećanja.
Zadnji razgovori koje sam planirao odveli su me u daleki Köln, kod bubnjara Mire Šaranovića. Nije bilo druge nego još jednom stisnut petlju i uvući se u grozomornu čeličnu pticu. Volim skitati samo cestama, ali Köln je odista predaleko. Kao Amerika.
Avion je polijetao s Krka. Idealna prilika da najprije razgovaram sa Slobodanom Vujovićem, urednikom Diskotona i vođom Ambasadora, koji od 1994. živi na ovom otoku. Još jednom je, sad od rječitog Vuje, svašta vrijednoga i lijepoga izronilo o Indexima.
Šaranovići su bili jedno od posebnih iskustava. Tri dana s njima bila su sjajno finale mojih putovanja. Saznao sam u dalekoj Njemačkoj neočekivano puno (a već sam mislio da sve znam) o zlatnoj eri Indexa, između 1965. i 72. Saznao sam puno više o životu, ma koliko se tri dana činila treptajem oka u tom životu, jer su moji domaćini samo potvrdili – svi ti ljudi, okupljeni oko Indexa, koje sam počeo dobro upoznavati tek kad je priča o grupi skončala, imaju u sebi neizmjerno puno jednostavnosti, ljubavi, plemenitosti, mašte, ideala… baš onoliko koliko je trebalo da svoju muziku učine vječno primamljivom. I preostalo im dovoljno za ostatak života i još da sve podijele s drugima.
Takvi su bili “Indexovci”: ljudi obični, sasvim slučajno s velikom karijerom. Dostigli su vječnost, malo kome to uspije, no divno je bilo otkriti ih i kao osobe čije snove možete pronaći jednako i u sebi.
8
Na svim putovanjima mojim ostavio sam dio sebe. Istočio emocije i ponekog su one možda samo tiho dotaknule, u drugima ostale zauvijek upretene. Pomislih na tren, prije završne tačke na važno poglavlje u životu, da sam se ispraznio ostavljajući na cesti veliki dio svog srca. Glupost! Osjećam, u stvari, i sve ću jače osjećati kako vrijeme prolazi, da sam na istim putovima, kao ožednjeli putnik, strasno upio neizmjerno puno drugih emocija, meni podarenih. Ispunio se… Ravnoteža? Vjerovatno. Sad mogu samo reći da sam sretnik, onaj koji je htio puno dati i uspio još više primiti, pa postati bogatiji, snažniji, iskreniji, jednostavniji…
Zadovoljština stiže sad kad sam napokon došao do onog najuzbudljivijeg trena u pisanju – da stavim završnu tačku – i kad rukopis odlazi u štampariju.
Ja sam učinio svoje. Fine. The end. Finito.
Ili je ovo, ipak, početak. Za vas koji ćete se poslije čitanja (opet) zaljubiti u Indexe.
