Pojavili su se tri godine prije Ramba Amadeusa. Ušli su u recentnu ”Ex Yu rock enciklopediju”, a jedan i formalno potvrđeni ekspert, magistar ex-Yu rocka, smatra ih jednom od najzanimljivijih pojava ’80-ih. Otkud mi, onda, cijelo ovo vrijeme golemi upitnik nad glavom?
Kada se 1985. pojavio prvi album ”Vazda-gazda” sarajevske grupe Nervozni poštar – i postao hit – sve u toj priči bilo je nesvakidašnje.
Osnivač i lider benda, ritam gitarista Fadil Šabović, studirao je (i završio) medicinu i pisao pjesme ‘novokomponiranog folka’, kako se to tada nazivalo, ni manje ni više nego za neke zvijezde tog žanra, kao Hanku Paldum i Mileta Kitića. Instrumentalnu postavu činili su punokrvni hard rock muzičari, a pjevač Rustem Nezirović Rule došao je iz tipičnog folkerskog miljea.
Osam pjesama prvog albuma, dvije obrade narodnih pjesama i šest Fadilović, nošene hitom ”Salko dinamitaš”, izbaciše Nervoznog poštara u orbitu.
Ni tada, ni poslije bilo kojeg od četiri naredna, svake godine po jednog albuma do 1989., više od njih bio sam nervozan, jer ih nisam mogao dešifrirati.
Taman kad ih konačno precrtam, oni izbace ”ZZ Top”, luckastu obradu Štulićeve ”Iggy Pop”, ili svoje otkačeno tumačenje ”Ne spavaj mala moja” Bijelog dugmeta, ili šašavu ”Poštar u Berlinu”.
Zbog njih se zbunjenost prenijela na odgonetanje jednog čudnog momka, koji se 1988. pojavio pod još šašavijim imenom Rambo Amadeus. Pjevao je u prepoznatljivom stilu folkerskog zavijanja, uz klasiku i rap, tada još neprihvaćeni izraz, ljuto začinjeno folkerskim instrumentarijem – i gitarskim rock rifovima (”Smoke on the Water” u ”Fala ti majko”). I još sve to nazvao turbo folk. Ajme… o, tugo jesenja…
Ali, ”Vanzemaljac”, ”Fala ti majko”, ”Video”, ”Životinjo mikroskopska”, dobrano je to ‘smrdilo’ na puno više od zajebancije i dobro je znano kako se nastavilo, pa ne vrijedi više trošiti riječi na tu temu.
A s Nervoznim poštarom nervoza se nikada nije gubila.
U ratnim i poratnim godinama gubim ih iz vidokruga, nestali su u zaboravu, poneki fakat razorni brojevi hard rock-turbo folk-metala ostadoše djelići nostalgičnog romantizma, sve do početka ove godine, kada smo za RTV.Glas.ba snimali intervju sa Rüdigerom Rossigom, Nijemcem iz Berlina koji je magistrirao na temu rock kulture i rock scene u bivšoj Jugoslaviji. Reče tada taj formalno potvrđeni ekspert za našu rock prošlost da je fan Nervoznog poštara, da su oni njemu jedna od zanimljivijih i originalnijih pojava.
Dobro, pomislih, iz daljine se njemu tako može činiti, jer nije bio svakodnevno bombardiran turbo folk agresijom, nije njega zmija ugrizla da bi se i guštera bojao.
Sve bi opet završilo u izmaglici da se nedavno nije pojavila vijest: Došlo je vrijeme da obavjestimo sve fanove da je konačno izašao novi CD ”Nervozni poštar 2017”, vratili smo se s novim pjesmama i nastupima.
Eh, Rudi, natjerao si me da poslušam.
Redom, u ”Mala rospija”, ”Ćevapi”, ”Stara ljubav”, ”Kada stigne moja noć”, ”Šta će ti liposukcija?”… tražio sam tragove bar neke zdrave bosanske zajebancije, razlog da se preispitam u vezi dileme o Poštaru – holly shit ili preteča rock satire?
Skupio sam lijepe godinice slušateljskog iskustva i obzirom da ni zajebanciju ne nađoh, meni je dilema riješena. Ili je nije ni bilo.
Ex-nervozni K. Ivanović
