Bane-Jelić

Iz mog ugla: Kome se svira muzika kakvu izvodi Bane Jelić?

Brbljaonica Show Time

Recenzirajući album ”Put do srca”, koji je nedavno objavio beogradski rock gitarista Bane Jelić, poznati tuzlanski rock novinar i kroničar Dragutin Matošević ne krije oduševljenje izdanjem, ali se, istovremeno pita, ima li danas takva muzika svoju publiku?

Sjećam se da sam na ex YU televiziji, davno, davno, davno… gledao video spot benda Viktorija, pjesmu ”Rat i mir”.

Zapazio sam dugokosog gitaristu koji je maestralno svirao gitaru. Pitao sam se, tko je taj mladić, kako se zove. Tada je bilo iluzorno očekivati (što nije rijetkost ni danas) da TV stavi title (ime i prezime) sa imenom muzičara koji je u kadru, makar tokom njegove solo dionice.

Bio je to Bane Jelić, saznao sam nekoliko decenija poslije, kao i to da je on i autor te legendarne pjesme.

Njegov drugi peh je prezime koje je isto kao u braće Jelić (YU grupa), pa ga mnogi poistovjećuju sa njihovim ‘trećim bratom. Toliko o krizi njegovog identiteta.

Tu i nije kraj njegovim nedaćama. Pokazalo se, i kod njega, a još više kod mnogih drugih muzičara / bendova, često, nepremostiva prepreka, naći izdavača. Sada je to mnogo lakše – DIY (do it yourself) – i kud koji mili moji

Mnogi izdavači su, lošim odnosom spram muzičara, sami sebi rezali granu na kojoj sjede. Time su potkopali opravdanost svog postojanja i nije rijetkost da su se, danas, sveli na puke izdavače kompletno završenih djela (a njihovi studiji zvrje prazni, neiskorišteni, o stručnjacim zvuka, danas bez posla, da i ne govorim). Dosta kukanja – ono nikome nije pomoglo.

Dragutin Matošević i Zoran Cane Kostić
Dragutin Matošević i Zoran Cane Kostić

Album ”Put do srca”, odraz je velike ljubavi jednog umjetnika za ono čemu je posvetio svoj život – prema muzici. Vidljivo je to iz svakog tona, iz svakog takta otisnutog na ovom nosaču zvuka. Ekipa dobrih muzičara ne može, da to i hoće, napraviti loš album. Sve je ovdje na svom mjestu. Pitanje je da li će ova muzika dospjeti do onih koji je znaju cijeniti.

Jučer, uđem u jedan tuzlanski loungue bar da vidim (i to čudo) što je to. Otvorim vrata, uđem jedan metar unutra i stanem – svuda dim, puše se nargile, ovi bliže sjedeći pogledaše u mene. Čitam im pitanje – “jel’ ovo neka inspekcija“.

Loungue bar pun omladine, a iz nekoliko zvučnika sa stropa trešti elektronska muzika. Da im netko pusti ”Crnog leptira” YU grupe, mislim da bi svi istrčali napolje, navrat-nanos.

Pitam se kome se svira muzika kakvu izvodi Bane Jelić (i slični), na kojim mjestima? Da ne nabrajam sve svjetske nedaće kojima svjedočimo, pitam se, kuda ide ovaj svijet, ne predstoji li nam još jedan Noa i Nojeva barka. Nemam toliko moći da mijenjam svijet, ali ću se zlu opirati sve dok sam živ. Uz Jelića, a i vas koji ovo čitate, znam da nisam jedini.

Dragutin Matošević, urednik portala Barikada.com