Cooltura Priče

Glas.ba priča: Mediha Selimović – Hadžo na krovu

krov
Mediha Selimović portret

Piše: Mediha Selimović

Kad je umro komšija Nusret, njegova žena Hamida ostala je da živi sama u kući. Djece nisu imali. Grijeh mi jemiješati se u božje (neka mi se oprosti) ali znala sam kao djevojka pomisliti kako je to dobro i stresti se pri pomisli kako su mogli udruženim snagama napraviti nekog novog, mladog Nusreta koji bi ostao da živi u našoj šarolikoj i čudnoj mahali.

Stari Latini su rekli: De mortuis nihil nisi bene (o mrtvima samo najbolje). Ali ja ne mogu! Da me ubiješ. Nusret je bio govno od čovjeka. Tačka.

Da nam je umro i da to ima i nekih svojih nedostataka komšiluk je počeo primjećivati tek kad bi udovica Hamida zakukala na sav glas: Žene drage… čuvajte muževe! Da vi samo znate kako je teško živjeti bez svoga njega.

I stvarno… bilo joj je teško. Vjetar odnese crijep sa krova, a Hamida stoji ispod kuće i satima gleda u rupu. Odžak se začepi, a Hamida izleti iz kuće mrka kao odžačar i poviče:

– Pomagajte ljudi, šporet mi povratio.

Nije bilo teško naći dobrovoljca koji će se popeti na krov udovicine kuće i to popraviti. Naš komšija Hadžo je bio majstor za sve. Razumio se u krovove, odžake, crijepove, oluke… ali nije posjedovao ništa osim volje, šarafcigera, čekića i kliješta.

Drugi komšija Senad se možda u sve to isto tako razumio, samo nije imao volje, želje, a ni živaca. Ali, bio je jedini u mahali koji je imao one duge i svima potrebne merdevine za pentranje po krovovima i odžacima.

I tako… Hamida je uspjela uganjati Hadžu koji će se popeti na krov da pogleda šta je sa odžakom. Međutim, komšija Seno nije bio kod kuće, pa se Hamida slobodno poslužila njegovim merdvinama koje su bile prislonjene uz desni zid kuće i koje su Seni uglavnom služile za branje trešanja koje smo u ratu kupovali. Sjećam se odlično – dvije marke po kili ako nam ih on nabere, a marku ako ćemo ih sami brati sa tih čarobnih i dugih merdevina.

Hamida je, pošto Sene nije bilo, dovukla merdevine bez pitanja u svoju avliju da bi se Hadžo popeo na krov sa nekom uvijenom žicom i počeo deverati oko začepljenog odžaka.

U tom trenutku, kad će belaj, komšija Seno je došao svojoj kući i zatrebao merdevine da se popne na orodilu trešnju. Djeca su mu rekla da ih je odnijela Hamida i da je Hadžo upravo na krovu… i da…

Nisu čestito ni završila rečenicu, Seni je udarila pjena na usta, a pritisak u poslednju moždanu ćeliju, te je kao furija izletio iz svoje kuće i u pet koraka se stvorio u Hamidinoj avliji.

Zaurlao je koliko ga grlo služi, te tako ljutit i bijesan što se tu svaka šuša mota po njegovom imanju i poslužuje kao u samoposluzi, natovario duge merdevine na svoja leđa i odnio ih u svoju avliju pa prislonio uz drvo.

Mirno je brao trešnje u omanji sepet dok ga je sa Hamidinog krova nesretno gledao jadni i uplašeni Hadžo. Čovjek je popravio sve oko odžaka, ali dole… na zemlju je mogao jedino slobodnim padom ili kroz odžak – Hamidi u kuću.

Mi smo gledali i smijali se, jebiga. Publika je uvijek surova. To je cijena ulaznice.

Ibrahimu se prvom sažalilo, pa je nakon nekoliko sati Hadžinog boravka na krovu donio svoje neke merdevine koje je nadoštiklao uz još jedne omanje iz Hamidinog asortimana, te tako… klimavo i akrobatski spustio čovjeka na zemlju.

Senad je, u međuvremenu, napunio sepet friškim trešnjama. Hamida i Hadžo su dobili popust i kilogram su platili jednom konvertibilnom ratnom markom. Mi, što smo se smijali k’o kreteni, platili smo dvije marke.

Godina je bila 1994-ta.

Našem ćo’jeku ni u muci, a ni u ratu ćeif nije bio skup.

Ostavi komentar