Škarica, prvi rock urednik koji je osvojio i etablišment

Metropol Muzika - regija Samo urbano

Ime Siniše Škarice gotovo je mitsko u muzičkom svijetu cijelog regiona, a novu dimenziju njegovom diskografsko-uredničkom i producentskom opusu daje prvo priznanje etablišmenta – nagrada za životno djelo koje mu je dodijelio njegov rodni Šibenik.

Škarica je čak šest puta upisan kao dobitnik hrvatske diskografske nagrade Porin, pa je najtrofejniji među onima koji jesu neodvojivi dio muzičke scene, ali se ne pojavljuju pod njenim reflektorima.

Rođen u Šibeniku, gitaru je počeo svirati kao srednjoškolac i 1962. godine osnovao prvi dalmatinski bend VIS Magneti, koji se tri godine kasnije spojio s Mjesečarima, pa je nastao kultni sastav Mi, u kojem Škarica svira bas, a s hitovima poput ”Bam bam baba lu bam” bili su jedan od najzapaženijih beat sastava tog vremena u Jugoslaviji.

Siniša Škarica (na vrhu desno), početak muzičke karijere

Studirao je u Zagrebu i sredinom sedamdesetih zaposlio se u Jugotonu, kao jedan od urednika, a kada je na scenu stigao novi val, upravo on im je otvarao vrata najveće diskografske kuće i smatra se jednim od najzaslužnijih za promociju te, po mnogima, najživahnije generacije rock autora u ovdašnjoj diskografiji.

Kao vrstan poznavalac muzičkih zbivanja, hroničar i teoretičar rocka, godinama je u raznim medijima pisao, govorio i valorizirao domete domaćeg rocka, da bi 2005. objavio i prvu knjigu “Kad je rock bio mlad” (Priča s istočne strane 1956.-1970.)”, upotpunjenu jedinstvenom CD-box kompilacijom koja prati priču. Njegov novi publicistički poduhvat, knjiga ”Tvornica glazbe – priča iz Dubrave”, objavljena prošlog mjeseca, samo je nastavak otkrivanja i ‘muzejskog izlaganja’ muzičkih bisera iz prošlosti koje svaka ozbiljna zemlja njeguje i čuva od zaborava.

Pridododamo li svemu njegovo svojevremeno predsjedanje Hrvatskom diskografskom udrugom, te Institutom hrvatske glazbene industrije, vrlo je jasno da govorimo o osobi posebne energije i konstantne posvećenosti promociji popularne kulture.

Današnja dodjela Nagrade Grada Šibenika za životno djelo ”zbog iznimnog doprinosa razvoju hrvatske glazbene industrije i glazbene umjetnosti grada Šibenika i Hrvatske”, na svečanoj sjednici Gradskog vijeća u šibenskom kazalištu, očekivano je priznanje – i nije ‘tačka na i’. Dapače, za Škaricu je to, ipak, samo zarez, kako je kazao pred kamerom lokalne ŠIbaj televizije.

U uvodu smo napisali da je Siniša Škarica već dobijao druga priznanja – od struke i muzičke zajednice.

Koliko je, međutim, vrijedna i ova prva koja od državnog etablišmenta stiže u ruke nekome iz rock zajednice, pokazuje već poznata paralela – u drugim razvijenim rock svjetovima (u čiji vrh se u osamdesetim svrstavao i rock tadašnje Jugoslavije) veliki autori, producenti, diskografi proglašavaju se vitezovima, dodjeluju im se državna odličja, djela im se uvršavaju među nacionalna kulturna blaga…

Bude li nagrada Grada Šibenika poticaj nekom novom institucionalnom odnosu prema pop kulturi, zajednički dobitak od priznanja Škarici će biti veliki. A budući da je sam Škarica u mnogočemu bio pionir, simbolički je prava stvar da taj poticaj dođe od nagrade koju je on dobio.

Možda mu jedan sitni trag, zapravo, nalazimo u vijesti od prije godinu dana: Gradonačelnik Vojko Obersnel proslijedio je Gradskom vijeću odluku da se grafit Paraf proglasi zaštićenim kulturnim dobrom od lokalnog značenja. Pročelnik Odjela za kulturu Ivan Šarar pojasnio je da baš nije primjereno da etablišment honorira bilo što što ima veze s punkom, jer je riječ o kontradikciji, te da je primjerenije pokazati srednji prst istom establišmentu, ali da je pala odluka da se grafit proglasi zaštićenim kulturnim dobrom.

Možda… Eppur si muove!