Cooltura Priče

Glas.ba priča: Duško Mimica – Virtualna veza

Duško Mimica

Duško Mimica

Kad ujutru pravim kafu na onom novom aparatu, čim ga uključiš kaže ti: Insert your disc.

Insertir’o, uljudno potvrdim izvedenu radnju.

Ni dan danas mi nije jasno što ono malo, doduše jest okruglo, pakovanje kafe zovu disc, šta li danas sve nazivaju tim imenom, koja neinventivnost, koliko prije 40 godina jedino su bili diskovi na kočnicama i oni šta su ih one ogromne, drogirane ljudine na olimpijadi  bacali za medalju.

Press green button. Presirao, onako zvonko se oglasim. Push start button. Puširao. Slijeva se kafa u šalicu, milom miriše, ja glagoljiv. Idilično, onako sam u kući, napričam se sa aparatom za kafu kao sa najboljim drugom.

Sve je to počelo sa telefonima. Okreneš broj ustanova, privatnih il’ državnih, zlokobna teta mašina ti se javi: Sorry all our representatives are currently busy, please stay on the line and first available representative will be happy to assist you.

Puste ti nekakvu relaksirajuću muziku, laganu klasičnu glazbu… uz stalno ponavljanje kako im je jako žao što čekam.

Ko koga ovdje zajebava mislim se u sebi, čuj kao žao im, uh…

Smiruju te muzikom, znaju da nakon 45 minuta čekanja i odslušanog cijelog bečkog novogodišnjeg koncerta razbit ćeš telefon od huje od natkaslić.

Mjesečno nabavljam novi telefoni, a i natkaslić jedva stoji na nogama.

virtuelnost

Na ulazima u velike prodavnice ljubazan sintetički glas te pozdravlja: Welcome to… dućan.

Odmah odgovorim: Hvala.

Mislim, jeste da me ljudi gledaju u čudu, šta oni znaju šta je relacija, ovdje se radi u uzajamnon poštovanju.

Trebali bi postaviti i nekakvu mehaničku ruku da se možeš rukovati, dami poljubiti ruku, te onako kako i priliči lijepo vaspitanom muškadinu srednjih godina: Kako ste, kako obitelj?

Kad izlaziš isprate te kao VIP personu, namah bi se vratio u kupovinu, jeba te noj, osjećaš se nekako važan, poželjan, makar negdje.

Posebito mi je draga ona gospodična šta se javlja na ulazu, a bome i na izlazu u radnji za pseću hranu, ma mogu je opisati.

U drugu ruku u jednu samouslugu ne idem više, promijenili mašinu, disk, šta li već, sada ti se obraća nekakav nakurčen muškarac.

Žalio sam se menadžeru, neće ti moja noga više kročit, sve dok ne vratiš damu na posao.

Vremenom razviješ odnos, dubok i intezivan sa svim tim iznebuha glasovima, relacija je to, počnu ti stvarati, namećati obavezu. Koliko juče sam primijetio ljutnju u jednom glasu, mješovita roba, nisam se pojavljivao par mjeseci, očigledno nije joj pravo. Ja se jesam izvinuo, zauzet bio, malo godišnjeg, nešto bio kaharli, nemoj bona tako. Nije me pozdravila na izlasku, ko kaže mašine nemaju dušu.

Uljudna žena iz GPS-a u automobile: ukucaš destinaciju, nakon pola sata se javi ‘pogrešan put, izgubljeni ste, please vratite se…’, zabrine se, još malo, kao mati rođena.

Ne znam gdje ovo sve vodi, šta li nas sve u bližoj i daljoj budućnosti očekuje… hm… hm… hm, uvijek sam žalio sto se nisam rodio 20-ak godina ranije da izbjegnem svu ovu elektronsku, našem starom dobrom, jednostavnom svijetu, paralelanu realnost.

Stajte mi dobro i uspravno.

Ostavi komentar