Danas se mnogi s velikom nostalgijom prisjećaju sada već mitskog koncerta U2 na Koševu. A tek ponekima padne na pamet da se velika i euforična nada da će od tada (u rocku) biti bolje – godinama samo topila…
Prije 20 godina mislili smo to je to, evo nas, idemo naprijed, postajemo dio svijeta… I evo već dvije decenije samo suhi rikverc, danas je u sažetom postu napisao Almir Kurt Kugla, dizajner, glumac, muzičar i umjetnički direktor nedavno otvorenog Mikser Housea u Sarajevu.
Nikoga, vjerovatno, ne treba podsjećati da je još 1992., u vrijeme Zoo TV Toura, U2 na koncertima imao direktnu satelitsku link vezu sa Sarajevom i na velikim video zidovima emitirane su slike iz grada u potpunom ratnom okruženju. Bono i ostali članovi benda tada su obećali da će doći svirati u Sarajevu.
I jesu. Turneja ”Pop Mart” stigla je na stadion Koševo, 23. 9. 1997. godine, bez honorara i sa simboličnom cijenom ulaznice od 10 eura, da bi prihod bio uplaćen u humanitarne svrhe.
Uz još jednu simboliku – angažman sarajevskih grupa Sikter i Skroz u uvodu koncerta – irski rock muzičari su dali sve što je bilo moguće da se u BiH razbudi optimizam svake vrste.
Učinili su to, na svoj način, i ljudi, bosanski i hercegovački, hrvatski i srpski, obični rokerski svijet: prvi puta su u Sarajevo, nepune dvije godine od završetka rata, stigli i autobusi sa registracijama iz Republike Srpske, Srbije, Hrvatske, a publika, u početku smještena u odijeljene dijelove tribina, uskoro se pomiješala – i niti jedan eksces se nije dogodio. Također, evo još malo ‘mirovne simbolike’: još će se godinama prepričavati da se nad cijelim Koševom te večeri raširio “čudan miris”, koji se pojačao, kad je U2 izašao na scenu.
Vjerovali smo, tada, i u četvrtu simboliku, u iskrenost odluke BiH vlasti da se Bono Voxu dodijeli počasno državljanstvo i pasoš Bosne i Hercegovine.
Htjeli smo vjerovati u simboliku da se tim činom i rock kulturi, među ostalim, u ovoj zemlji daje legitimitet za ulogu ostvarivanja nade da će biti bolje.
Ograničavajući se samo na tu kulturu – sve je danas još i gore. Dok kroz Hrvatsku i Srbiju tutnje najveće svjetske muzičke zvijezde, Sarajevo je potkraj 2007. pohodio samo Deep Purple (i u Zetri vjerovatno imao najveću posjetu na svojoj tadašnjoj turneji).
Sve što bismo rekli o izgubljenoj nadi bile bi jednake floskule poput svakodnevnih koje izbacuju oni što obećaše da bi nada mogla imati temelje.
Eto, zato se s nostalgijom, ali i ogorčenjem možemo prisjećati jedinog trenutka kada smo bili uzbuđeni zbog osjećaja da pripadamo svijetu. On možda jeste bio ograničen na rock populaciju, ali je uzbuđenje preneseno na sve.
I kratko potrajalo.
