Cooltura Priče

Glas.ba priča: Cordillera de los Andes

Dobijem zahjev za elektronsko prijateljstvo od gdina Max Miranda Mimica, dentist iz prijateljske nam države zvane Čile. Ima tome pozivu par mjeseci, šta ću, prihvatim, uljudan sam kad mogu i kad sam u dobrom raspoloženju, što je vrlo rijetka pojava i prilika. Naleti takav moj moment, često kao i ona kometa.

Prihvatim i zapustim kao i ostale stvari na socijalnoj mreži.

Duško Mimica

Duško Mimica

Upadne mi u oko njegovo ime neki dan i odlučim se da mu pošaljem mail. Rekoh, ja se ispričavam unaprijed, a ne po običaju unazad kad ga već ukakim, što ću vas priupitati personalno pitanje. Ne znam da li govorite naš il’ engleski, ja ne mogu komunicirati na španskom, ne izgleda kao uspješan početak virtualnog druženja, pitam gdina recite jeste li vi naš, mislim Mimica? (pitanje upućeno na engleskom primjedba autora).

Stiže odgovor: Jesam. Izvinjavao se za svoj engleski ali nije imao potrebe, sasvim je ok. Kaže Max Miranda Mimica, moj djed je došao krajem 19 stoljeća u Čile u potrazi za zlatom.

Auuuuuuu mislim se ja baš zvuči nekako romantično i viteški. Znači Max je treća generacija Mimica u dalekom Čileu.

Sjedne dida na jedrenjak pa u daleku Južnu Ameriku.

Zamišljam, koliko je to putovanje trajalo, oluje i orkane, tma i tmuša podpalublja, sporadičan zalogaj staroga kruha….

Nepismen težak, pretpostavljam, jerbo u ta doba svaki četiri hiljade sedamdeset četvrti pismen je bio. Alphabet libar mu je oduvijek bio negdje duboko, duboko zaturen u onoj šarenoj paorskoj torbici. Torbica u kojoj se nosila marenda u vinograd, krušna mrva, boca bevande, ponekad komadić sira i režanj vismena (slanina, ona safunjara, samo ono bijelo, kako ju je nazivao gdin Vlado kada je pao u nesvijest u našoj radnji u Torontu dok je čekao u redu da kupi čvarke).

Nepismen, sam, tužan, na jedrenjaku u podpaljublju punom vlage i uzduha uplašenog svijeta, svijeta koji ne može još uvijek da vjeruje u kakvu se avanturu upušta. Iskrcaju te u nekakvu čudnovatu zemlju, strme planine sa dosta šume i neprohodnosti. Teško je opisati taj šok, koji svakako nije bio kulturni vengo šok teške nepoznanice, neizvjesnosti. Jedva su ga razumjeli doma kad bi se uputio po svinje u lepe Zagorje da ih trampi za vino, kako će u Andima ili kako to ime na španjloskom prelijepo zvuči, Cordillera de los Andes.

Prilično jednostavna receptura, naporan rad, iskonska želja da se uspije, mudrost i snalažljivost iz kamenjara i krša iscjeđeni, vodila je ka boljem životu, unatoč jezičnim barijerama. Grumen zlata liječi sve one neprospavane noći od bola za domovinom, najmilijima. Znao je neće ih više nikada vidjeti, jasno mu je bilo to, k’o bljesak zlatnog pjeska iz korita rijeke Maule.

Zaintrigira me taj Max i njegovo korijenje, obiteljska priča.

Posjedujem libar pod nazivom Mimice knjiga općena. Otkud taj naslov, ne znam, ali kad malo bolje razmislim koliko nas ima, dakako da je općena, općilo se kod nas na sve strane. U njozi je povijest Mimica od samoga početka.

Pogledam i pronadjem Maxovu granu, poredao sam mu svih njegovih osam predaka u direktnoj lozi, sa godinama rođenja i dana kada su nas napustili.

Dida Jure šta je u Čile doša ima je osmoro dice…..knjiga općena.

Mora da je bio gromada od čovika; cijeli dan zlato kopat, ispirati korita bajnovitih rijeka nije mu smetalo za noći u kojima je nešta drugo tražio, i počesto nalazio. Kad taj umorni, promrzli meštar uroni u tople skute, ma ća ćeš govorit. Volio bi znati kako je Lucu naša u srid Čilea. Naša, vridna, domaćica, plodna, a hoće i lozu okopat.

Maxov ćaća Tomislav je oženio Elbu Miranda, čileanka, mix marriage, eto odakle hispano ljudima 16 prezimena, uzimaju od matere, komšije, susjeda, pekara, travara, poštara. Tako van ja imadem rođaka sa dva prezimena Dr. Max Miranda Mimica.

Napomena: Dida mu je uspio otići doma nakon šesdeset godina, zatekao je jednog brata živa.

cordillera-Andes

P.S. Priča je sa novim zapletom.

Rodjak Max se uopće ne javlja nazad. Stanem i razmislim, razumijem ga, sav cyber vandalizam utjerao je ljudima strah u kosti. Kako on da zna ko sam, šta sam, da li su mi namjere sumljive prirode.

Listajući njegovo porijeklo od samih početaka, sa imenima, datumima rođenja i smrti zasigurno su sledili njegovu svakodnevnicu.

Žao mi, žao mi njega, gospodin se brine bez ikakvog razloga, moje namjere su dobronamjerne i čestite, velika je šteta da sam mu, ako jesam, unio nekakav nemir. Sve su te stvari u knjizi, dostupne svakome. Kako da mu se sada javim ne bi li ga umirio, peče me savjest, tim više sto ga razumijem. Unatoč svim opravdanim razlozima ljudskog opreza glede interneta i dostupnih personalnih informacija ne mogu , a da ne primjetim; paranoja cvjeta oko nas kao nikada.

Patološki kritična razmišljanja, prate me, gledaju, ulaze na moje sajtove, sateliti kruže oko zemlje, skeniraju moje kartice, prcaju me, a da i ne znam. Virusi poslani od Amera i Rusa napadaju nam našu cyber domaju.

Vrlo vjerojatan scenario koji se dešava u Čileu poslije moje poruke; sigurno je gdin rođak Max kancelovao sve kartice, postavio alarm u kuću, struju sproveo kroz ogradu, kamere na svakom kutu, svaki dan izlazi prerušen iz kuće ( tzv Karadžić/Mladić sindrom), stalno se okreće i provjerava da li ga prate, zamalo da ga nisu stavili u ludnicu. Ne ide na posao, ne javlja se ženi i djeci, počeo da pije u ogromnim količinama. A sve zbog jednog nevinog, štoviše dobronamjernog elektronskog pisma.

P.S.S. Javio se, hvala ti gospodine rođače. Sve je u redu, bio je bez interneta desetak dana.

Stajte mi dobro i uspravno.

Ostavi komentar