Godinu dana nakon što je pjevač Partibrejkersa počeo svoju izvanbendovsku epizodu sa Škrticama, i gitarista kultnog beogradskog sastava snimio je prvi samostalni album, na čiju objavu ćemo još malo počekati.
Skoro cijele prošle godine Partibrejkersi su dugotrajnom turnejom koncertno promovirali svoj osmi studijski album ”Sirotinjsko carstvo”, od većine kritičara ocijenjen kao još jedan svoj klasik, a najupečatljiviji trenutak priredili su sredinom ljeta pred punim gledalištem beogradskog Tašmajdana, na koncertu nazvanom “Taš je naš“.
Frontmen benda, Zoran Kostić Cane, nije se, kako je uobičajeno poslije naporne turneje, odlučio za odmor, već je sa novim bendom Škrtice snimio album (s istom ulogom pjevača i tekstopisca) i krenuo on the road again.
Druga autorska polovina Brejkersa, gitarista i kompozitor Nebojša Antonijević Anton, sebi je, pak, priuštio odmor. Trajao je nekoliko mjeseci, a onda je i njega ”povuklo”.
Kako je u jednom intervjuu otkrio, počelo je spontanim povremenim snimanjem u studiju Roberta Telčara u Vrbasu (u Vojvodini, između Novog Sada i Subotice, op.redakcije) kad bi Anton imao ideju za neki rif ili par stihova.
Vremenom je okupio oko sebe i stalnu ekipu, dva člana Partibrejkersa, gitaristu Roberta Telčera i bubnjara Darka Kurjaka, te basistu Dušana Ševarlića Ševu, za kojeg kaže da je još fantastičan snimatelj i producent.
Antonov autorski solo album, i prvi na kojem ima ulogu glavnog pjevača, već je snimljen. Ima deset pjesama, a njegova zamisao je da u devetom mjesecu, bude li sve po planu, jednu izabere za najavni singl. Na cijeli album ćemo duže čekati, jer se treba pojaviti kao vinilno LP izdanje, što je dugotrajniji postupak od izrade CD-a.
Boravak u Mostaru, u ulozi prvog čovjeka žirija nedavno održane gitarijade ”Na putu za jug”, Anton je iskoristio da matricu albuma presluša i u tehnički savršenom studiju Muzičkog centra Pavarotti. Sticajem okolnosti, ispala je to neočekivana privilegija i za naš portal.
Uvažavajući Antonovu želju da ne otkrivamo previše, spominjemo samo tri teme, za koje smo se zakačili već s prvim tonovima: ”Brate” je minimalistički i najkraći broj albuma (2:15), samo sa akustičnim gitarama, ali nimalo nježan, dakle sa ‘valjajućim’ ritmom, pun posebne energije; ”Malo šta” je tipični gitarski blues, jedan od brojeva koji se sigurno neće uspoređivati sa Brejkers-opusom; ”Verovati je lako” u svojih skoro 6 minuta učinio se (ako je vjerovati intuiciji poslije samo jednog slušanja materijala) najmoćnijim brojem albuma.
Ukratko – imamo razloga s nestrpljenjem čekati pojavu albuma. Anton kao pjevač nije ni pokušao dostići vokalnu energiju Caneta. Gitara i njegove muzičke ideje su aduti kojih se dosljedno drži.
