Deset godina festivala razlog je za slavlje, ali jednako i za analize svih dostignuća, svega dobrog što je urađeno, kao i propusta, na čemu se jedino može ostvarivati dalji razvoj ovog muzičkog projekta. Euforija se stišala i dojmovi slegli, pa evo nekih impresija.
Organizator banjalučkog Demofesta se s pravom pohvalio: deseto izdanje festivala je posjetilo 40.000 ljudi i učinilo ga najvećim događajem te vrste na Balkanu.
Riječi hvale onih koji su nastupili, sve veća medijska prisutnost i uglavnom odlični dojmovi reporterskih ekipa snažan su vjetar u leđa, ali se nastavak napretka (vidljivog iz godine u godinu) najbolje ostvaruje analizama i popravkama onoga što se može poboljšati.
DEMO PROGRAM (o grupama)
Kako već sam naziv festivala određuje, demo program ima centralno mjesto u projektu, premda zbog (objektivnih) finansijskih okolnosti nema uvijek glavnu ulogu i u koncertnom smislu.
Prije nego što analiziramo ovaj sadržaj, moramo se osvrnuti na jednu globalnu regionalnu pojavu, koja je vrlo vidno bila izražena i na desetom Demofestu: od ukupno 50 bendova izabranih među čak 471 prijavljenih iz svih zemalja bivše države, samo 11 imaju ime na maternjim jezicima. Svi ostali su – Englezi. Još nekako za ime, ali ogromna većina i pjeva na engleskom.
Umjetnička sloboda je sveto pravo, ali ovo ćemo analizirati samo iz jednog ugla, onog praktičnog. A on glasi: u nekih pedeset i više godina ovdašnjeg rock and rolla vrlo, vrlo rijetki su postigli spomena vrijednu inozemnu karijeru. Zapravo, najuspješniji su Bambi Molesters i 2Cellos, jer izvode instrumentalnu muziku. Post-dugmetovski Bregović ne pripada ovoj priči.
Ruku na srce, malo ovih novih izvođača razmišljaju u ino-tržištu. Nebrojeno puta su se čula, u stvari, njihova objašnjenja da svoj stil muzike, koji najčešće korijene ima u Engleskoj ili Americi, uvjerljivije izražavaju ako pjevaju na engleskom.
Ma, dajte! Kada su Beatlesi bili duboko navučeni na indijsku kulturu i taj zvuk unijeli na svoje albume, na pamet im nije padalo da pjevaju na hindi ili bilo kojem od njihovih brojnih jezika da bi bili uvjerljiviji. Ili, da to i ovako kažem – rap i hip hop su ‘najameričkiji’ stilovi, pa bi prirodno bilo da ovdašnji repaju na engleskom. Jesu li neuvjerljivi ako to čine na bosanskom, hrvatskom i srpskom? Osim kad koriste ‘fuck’ koji je fakat poetskiji na engleskom.
Da se ne bismo beskrajno raspisali na ovu temu (a moglo bi, really), završimo je sa tim pitanjem praktičnosti, ali okolnim putem: kada su se, tamo negdje u ’80-im, neki oštroumni muzičari dosjetili da bi ubacivanjem električnih gitara, bubnjeva i klavijatura u novokomponirani folk mogli privući masu publike među mladima, dogodilo se baš to, da je turbo-folk preuzeo apsolutni primat. Znate li kada će se rock vratiti u tu utrku? Kada turbo-folkeri polude, pa počnu pjevati na engleskom. You went, you did not try sarma…
Jedan od članova žirija, Zoran Predin, na tu temu je rekao da mu se mnogo više sviđa kada bendovi pjevaju na maternjem jeziku, jer mu se to čini iskrenije, dok je selektor Beton bine, Nikola Pejaković Kolja, istaknuo kako je u jednom trenutku shvatio da niko osim dva benda ne pjeva na svom jeziku, već na engleskom, što je stvorilo određeni ‘problem’, jer svi oni zvuče kao kopija nekih drugih bendova.
S druge strane, vokal i gitarista pobjedničke grupe Slonz, Nikola Mijailović, izjavio je da se mnogo bolje izražava na svom jeziku, ma koliko dobro govorio engleski.
A Dubioza kolektiv to vidi ovako:
Naslov ovog posta zato je karikiranje u kontekstu novogeneracijske anglizacije rocka. Neće naš Demofest postati njihov, dapače organizator je već objavio termin idućeg (od 19. do 21. 7.) na istom mjestu, unutar fantastične tvrđave Kastel.
Nakon podužeg uvoda, evo i nekih sublimiranih pluseva i minusa za sadržaj demo programa.
Plus: fantastična stilska raznolikost mladih bendova daje ipak dobru sliku mladog rock naraštaja; neke od muzičkih ideja koje su se čule na svjetskom su nivou (really); bilo bi dobro da je još veći, ali zanimljiv je udio i doprinos žena u novoj rock generaciji;
Minus: samo nastupiti na velikom festivalu kao što je Demofest, bez obzira na rezultat, dovoljan je temelj da bendovi od toga za sebe urade veliku promociju, a neki to nisu uradili čak ni u mediju koji imaju u vlastitim rukama, na društvenim mrežama;
Prvi dio je, eto, analiza na račun bendova, nešto na šta organizator uglavnom nema uticaj. U drugom dijelu se bavimo onim što može i što čini ekipa Demofesta.
DEMO PROGRAM – produkcija
Plus: povećanje broja bendova za nastup na festivalu; iznimno profesionalan produkcijski odnos prema demo bendovima, koji su dobili jednako odličnu zvučno-svjetlosnu sliku kao zvijezde festivala; intenzivan i temeljit PR; besprijekorna organizacija; odluka da publika koja dođe na demo nastupe ne plaća ulaznicu i može ostati na koncertima festivalskih zvijezda;
Minus: nesrazmjeran broj sastava iz BiH u odnosu na broj učesnika iz Hrvatske i Srbije
Zapravo, ovaj jedini minus u organizacija Demofesta najbolje je opisati i izraziti kao sugestiju, ali prije toga vrlo slikovita ilustracija: od ukupno 50 demo bendova, iz Srbije su izabrana 22, iz Hrvatske 12 i iz BiH 7 – statistički, 14% učesnika iz zemlje u kojoj se festival priređuje.
Realnost je da na drugom velikom demo festivalu u regiji, na Zaječarskoj gitarijadi, apsolutno dominiraju demo grupe iz Srbije, a u Hrvatskoj i nema demo festivala koji primaju sastave iz drugih zemalja. Nema to veze ni sam čim drugim osim vrlo logičnog i opravdanog glavnog cilja – da pomognu i razviju svoju lokalnu scenu.
I Demofest ima isti cilj. Dom mu je Banja Luka, pa ga je logično da ga ostvari kroz podršku gradskoj rock sceni, što je ove godine, posebnim predstavljanjem i promocijom banjalučkih bendova, odlično urađeno.
Proširenje te uloge vjerovatno je moguće na više načina. Jedan od njih je naša sugestija.
Sjajna nova ideja ovogodišnjeg Demofesta – da dodatnih 20 bendova za Beton binu samostalno izabere nezavisni selektor – rješenje je koje se može iskoristiti u tom smjeru. U najkraćem, znači, selektor se pronalazi među vrsnim poznavaocima demo rock prilika u BiH, a u pripremi završnice festivala priređuju se Intro-Demofest programi od Krajine do Hercegovine i od Semberije do Srednje Bosne, pa se na njima izabere 20 grupa za selektorski BiH program.
Uzeli smo sebi za pravo da se petljamo u realizaciju jednog festivala, koji – objektivno govoreći već jeste najveći i najbolji u ovoj zemlji – ali baš zato što jeste u ovoj zemlji, želimo ga vidjeti kao lokomotivu koja će vući novu rock scenu, koja je realno u zaostatku za komšijama i susjedima. Možda i zbog toga što na velikom broju ostalih BH festivala, među zvijezdama (komercijalnim uzdanicama takvih događaja) viđamo dominaciju imena iz Hrvatske ili Srbije.
A ja bih volio da intenzivnije počnemo stvarati domaće zvijezde. Ne ide to preko noći, ali jednom treba krenuti.
O ostalima, izvan kruga festivalskih organizatora i produkcija, koji bi to morali činiti – nekom drugom prilikom.
Josip Dujmović
